RSS vesti






Web prijatelji:





 Početna strana
Strana se učitava


Hrpa emocija
12 - 19. januar 2014.



„Hrpa emocija“





Sipljiva nedelja je kašljucala gvozdenim točkovima rijetkih tramvaja. Devetka me izbaci kod hrama. Autobus, za čijim volanom je kormilario Miki, stiže u 9,30h. Nevelika grupa od 18 spremnih se ukrcala i krenusmo kroz prazne ulice. Ibarska magistrala nestvarno pusta. Lazarevac se patio u rasipanju sopstvene vlage. Magla i sitna kiša cure niz staklo. Kako skrenusmo u Slavkovicu, odjednom se izmjeni scena. Rajac se pomaljao iz oblaka, otresajući mokrinu sa drveća. Planinarski dom se smješio odškrinutim vratima, dok su klinci iskakali iz busa. Dječija energija se širila svežim vazduhom. Smjestismo se po dremljivim sobama, slušajući cijuk rasušenih dasaka sa poda. Ručak je bio u Rajkovom maniru, ukusan i obilan. Ispratih grupu iz prethodne smjene, pa povedoh klince i bake u jednosatnu šetnju. Jurcanje, vriska i smjeh prostrješe se po livadama. Prođosmo ispod vrha, koji se kočoperno zaoblio sa svojih 848m. Nekoliko vikendica se hvalilo svojim posjetiocima. Sasvim izcuri dan, kada uđosmo u dom. Prijatno je širio toplotu kroz cijevi radijatora. Uviđam da nisam jedini koji se osjeća kao kod kuće. Jesam jedini kome planinarski domovi i jesu kuća. Dragi stanovnici doma isti kao i zadnji put. Blago nervozni Rajko i vrijedne žene zvane Zorica, Snežana, Bojana...Kome treba više!? Večera je donijela dodatnu energiju u klinačke redove. Igre, igrice i šaroliki raspon glasova, širio se hodnicima. Nedelja je bila već do voljno prisebna da , već izdišući, spremi svoje miljenike u san.



Ponedeljak se pomolio preko vrhova stabala bukovih, sijajući suncem. Popih kafu na terasi. Par kovrdžavih pasa mi je pravilo društvo. Jedan pozlaćen zrak me dotače kroz iglice dugačkih Jela. Asfaltnim putem promiču samo sjene. Sve se stopilo sa otkucajima srca. Kroz ustaljeni ritam je prokuljao mir.

Doručak je okupio tek razbuđene, razbarušene glave. Dovoljno kalorija probudi ono malo pospanih. Na pješačenje krenusmo u 10h. Staza rajska. Usisa nas svojom krivudavošću. Preko proplanaka se širio požar sunčevih vatri. Šuma je disala širokim plućima. I mi smo!

Čavrljajući glasovi su se kotrljali preko lišća, odavno uvelog. Popismo malo vode na Čanku. Hvatasmo prozračnu toplinu ispred šumareve kuće. Na raskrsnici kod vojnog objekta, tri djevojćice i jednu baku uputih ka domu. Ostatak zagrijanih, strašnih planinara spustih kroz šumu, osakaćenu motornim pilama, do Crvenog vrela. Povratak u dom se pretvorio u otegnutu kolonu. Oči iznad obraza sa rumenim krugovima, svjetlile su sjaj. Jedno gizdavo popodne, ljubilo nas je po kosi. Ispratih prijatelje. Aleks i Aleks sa djevojčicom Lenom odoše Belom gradu u skute. Uz put nahranismo Dragojla. Bjeli konj u sivoj štali je rzao zadovoljno.



Ponedeljak je opasno prijetio Srpskom Novom godinom. Trinaestog u Januaru. Restoran se ježio, okićen i svečan. Godinu 2013 , zapakovanu, sa naznakom-lomljivo, šaljemo post expres službom na adresu: Sjećanja bb. Primalac plaća poštarinu. Valuta-hrpa emocija.

Utorak mi baci jutro preko ramena. Sunce prekri zjenice. Bašta pred domom naglo oživje. Male, čupave glave skupiše se u kolonu. Joše jedan dan pješačenja, livadama i šumama rajačkim. U večernjim satima djeca su pravila maskenbal. Svako sa svojom maskom je ispratio utorak u nepovrat.



Srijeda izniče siva, skačući iz oblaka. Najavljena kiša se krila na vrhovima bukava. Na pješačkom meniu su bili Slap i Crkvine. Slap nije nešto obilovao vodom, ali je uvjek vrijedan silaska niz usku, klizavu stazu. Dio staze ka Crkvinama i zaseoku Ikonići je bio užitak. Prije slapa upoznah djecu sa bjelim konjom-Dragojlom. U Ikonićima zamolih mladog domaćina da nas upozna sa crnim konjom bijele biljege na glavi. Potom preko riječice pređosmo na drugu obalu, iznad koje se ukotvila prastara crkva, u kojoj je sahranjena istorija: Đurađ Branković, Lazar Branković i Jerina, valjda prokleta. Spustismo se do sela Slavkovica, pa asfaltom do doma. Kiša nas stiže na pola puta. Malo mokri i umorni uđosmo u okrilje topline. Klinci su posle večere organizovali „Šiz-friz“. Veselje je bilo gledati ih. Prvo mjesto osvoji namlađi Bogdan sa frizurom-„Toalet Nindža“. U toku večeri sam oborio rekord u razgovoru telefonom. Skoro 6 sati sa jednom gospođicom je bilo nedostižno. Već odavno je srijeda zamrkla, dok sam rani četvrtak nervirao odjecima smjeha.



Već u 7h na nogama. Sve što je prethodni dan činilo mrkim i vlažnim, izčililo je. Šetnju usmjerih pored izviđača i šumareve kuće, sve do livada iznad Branetića. Upijali smo tople zrake. Oko 13h stigosmo nazad u dom. Posle ručka zamolih ekipu da učestvuju u akciji čišćenja smeća iz okoline doma. Djeca su se odazvala obradovana. Napunismo 10 džakova. Pun kontejner. Nekako sve bljesnu. Nasta popodnevni mir.

Na veče nas sačeka nova priredba –„Vicijada“. Ponovo je pobjedio Bogdan sa vicem:“Idu dva mlava i ...odosse“.



Petak se probudio nekako musav i vjetrovit. Pa šta!? Nešto ranije krenusmo preko Vijuljka.. Ovaj put potpuno spuštanje kroz selo Polom do Gornjih Banjana. Svi su bili željni odmora. Kafana „Lovački sastanak“ oživje. Gazda Aca nas dočeka srdačno.Jedina kafana u kojoj se nešto pije za 30din! Živjeli! Ivana, princeza iz Gornjih Banjana, odlepršala je, valjda, na zrnu graška, za takođe, Gornji Milanovac. Njen osmjeh je ostao da lebdi iznad ispod plafona, šireći svjetlost.

Osvježeni, stavismo se na liniju korita Male Dičine. Staza laganog uspona dovuče nas pred dom oko 15h. Svi umorni i gladni, napadoše jelo po tanjirima. Krevet je žudio da me primi pod ćebe. Zaronih...

Uveče performans:“Pokaži šta znaš“. Još jedna klinačka cesta za promociju kreativnosti. Zabava do 21,30h. Još jedan razgovor sa mističnom gospođicom, koja voli da spava na ramenu. Razgovor je bio kratak. Samo jedan sat!



Subota me izbaci iz kreveta nekim cviljenjem. Pomislih da neko plače. Vjetar je nasrtao kroz rupe u prozorima. Izađoh vani. Kučići skupljeni sami u sebe, leže ispred vrata. Olovo obojilo nebo. Miris oblaka je golicao nos. Doručak se podavao viljuškama. U 9h pokret za Suvobor. Većina se probila kroz nalete vjetrovitog zavijanja. Već na puta za Dobru vodu, bjesmo malo zaštićeni. Kod planinarske kuće pola ostade, a druga polovina prošeta jednom od najljepših staza. Ipak! Jedan dio nađosmo potpuno razvaljen. Staza pretvorena u kaljužni put. A pored puta nebrojeni ,kubni metri posječenih stabala. Okolo haos od grana. Destrukcija, bahatost i pohlepa monopolizma na djelu.

Sa Velikog Suvobora skakuta pogled na Ravnu Goru, Maljen, Zlatibor, Medvednik... Skakutavo se i vratismo do Dobre vode. Uz put tri lovca sa ponosnim karabinima. Traži se žrtva za gulaš.

Spojismo se u cijelu grupu ispod razgranate Lipe. Staza preko Vučijeg Trkališta nas izbaci na vrh Rajca.Zadnja šetnja krunisana krugom miline. Djeca kao lopte, skotrljaše se niz livade.Dom, do tada tih kao mrak kada se spušta sa planine, još jednom pronese graju. Završila se ručkom. Sve je prštalo. Kratak razgovor sa gospođicom što mi uvlači glavu u rukav.

Veče će se, izgleda, završiti poetskim kutkom. Tako i bi. Svako po jednu pjesmu, pa u krevet.



Mjesec se hrabro survao niz okomite padine planine. Cipele su mi spremne. Možda ću i noćas hodati kroz snove. Još se ova subota ne da nedelji, koja je raspakovala ranac i čeka ponoć, tu rupu bez kraja. Prije nego je sve zaspalo, mjesec skliznu preko krova i prosu malo srebra preko umornih trepavica. San me povuče za lakat. Pružih ruku...



Jutro šutnu nedelju u stražnjicu. Vrijeme je da se pakujemo. Dan odlaska stigao. Prepustismo sobe drugima. Doručak i čekanje da stigne autobus. Neki su već otišli autima. Oko podne, pojavi se Miki sa svojom kotrljajućom lađom. Pozdravismo Rajka i ostatak dobre ekipe. Ubacismo stvari i popesmo se na palubu. Kuda plovi ovaj brod? Za Beograd, luku sivila i svjetla, luku radosti i tuge . Uplovismo...

Dopisnik iz džepova prirode:
Branislav Makljenović