RSS vesti






Web prijatelji:





 Početna strana
Strana se učitava


„Dotaknuti Homolje“
04. oktobar 2014.

„Dotaknuti Homolje“
4. oktobar



Subota zaječa u 3,30h! Ne! To je telefon. Trebalo mi je par minuta da shvatim da moram da ustanem, jer krećemo u 6h. Uf! Nekako izbauljah iz toplog kreveta, vukući povrijeđenu nogu do kupatila. Par dana ranije podigoh nešto naglo i dva pršljena željno obuhvatiše jedan siroti nerv. Kako će to izgledati na stazi? Hm.
Nekako doklapsah do stanice, čekajući prvi 601. Gledasmo se mrak i ja preko ulične rasvjete. Niko ne reče ni riječi. Već u 5,15h stigoh u Skerlićevu. Nigdje žive duše. Samo jedna žena, koja u obližnjem kafeu briše tragove burnog petka. Već u 5,30h pomoliše se rančevi sa par planinara. Pa onda dođe bus, pa još rančeva, još planinara...U 6h je samo jedno nedostajalo sa spiska prijavljenih. Nije loše, obzirom da niko nije ništa uplatio. Skupismo nekoliko njih uz put i bismo kompletni kod Umčara, gdje uskočila, blago bunovna i crvena u obrazima, Jovana.

Ostatak puta do Kučeva je prošao u poludremežu. Tu napravismo pauzu za kafu. Kafana sa druge strane ulice izgledala je pusto. Provjerih. Konobarica za šankom pogleda me blijedo.

„Dobro jutro!Jel otvoreno? Radite“?

„Aha“.

„Ima nas tridesetak, možemo na brzinsku kafu“?

„Aha“.

Posle tako konstruktivnog razgovora, vratih se do busa i dadoh znak za okupaciju malog i tihog zdanja. Konobarica, naglo trgnuta iz dremeža, napravi odlične kafe i prilično brzo nas posluži, pa prvi utisak ode u zaborav.
Atmosfera je već bila prilično živahna. Brzo u bus, pa vožnja još 5km do sela Neresnica. Tamo već gungula. Parkinzi prepuni autobusa, kombija, auta... U centralnom dijelu spremna bina i lijep doček sa hljebom i solju. Upis, podjela bonova za pasulj, govor, uputstva...Krenusmo na pješačenje u 9,30h. Put je vijugao kroz interesantno selo. Lagano se penjemo ka vrhu Ziman. Ponegdje sijevne pogled na okolna brda, zarasla u čupavu šumu. Lijeva noga je još tu. Vučem je po prašini.

Kolona se otegla ko gladna godina. Rekoše; preko 600 planinara. Jutro je prijetilo da se baci sunčanom danu u naručje. Nešto oblaka je plovilo nebeskim vodama. Teško je poželiti bolje vrijeme za planinarenje. Prepadosmo zaobljeni vrh Ziman, dobrim raspoloženjem. Povadiše se sendviči i ostale đakonije. Pogled seže prema ostatku Homoljskih planina. Boje su već krenule da se komešaju. Žuta se grli sa crvenom, još po malo stidljivo. Jedna pčela mi uzrujano zuji pored nosa. Vrijeme je da se krene dalje.

Greben je otvarao djevičanske predjele, na sve strane. Jastreb je kružio visoko, iznad glava. Kao da je sve stalo...



Posle par kilometara prva raskrsnica. Ko neće dalje, silazi do „baznog logora“ –pastrmski ribnjak, kraj riječice Komše i ima u cipelama 13,5km. Na sledećoj raskrsnici, takođe odvajanje. Za vrh Tilva Uroš još pravo(21,5km), a za logor desno(17,5km). Tu se kolona već osjetno istanjila. Dobar dio populacije je skrenuo već na prvom skretanju. Izabarah ovu srednju varijantu i nekako se skotrljah do rijeke. Pored, na proplanku, pasu dva zavezana konja. Jedan se malo zavrzo. Pridjoh da ga oslobodim. Za uzvrat mi je strpljivo pozirao. Uradih par fotografija, dok me je drugi podozrivo gledao. Vrlo brzo pređosmo na—Ti. Jednog sam čak i češkao po glavi, dok je on mene njuškao. Kao da napravi kiselu facu. Mora da sam tuknuo na znoj. Izvinjavam se!



Komša nas je navodila do ribnjaka. Lijepo uređen prostor. Domaćini iz PK „Vukan „ Požarevac, dobro organizovani, dočekali su svakog prijazno i sa čašom okrepljujućih napitaka. Malo dalje, kazani su ispuštali dimne signale. Pasulj je skoro gotov. Na nekoliko štandova prodajna izložba meda, slatka, đemova, sira, rakije...Po osunčanoj livadi raštrkani planinari, zauzeti flašama zaječarskog, hladnog.

Spremna bina za nastup folklora. Klinci i klinceze u ljupkim narodnim nošnjama. Kada je većina bila u kampu, otpoče simpatičan program. I sam se odah pravom užitku, gledajući te male, nasmješene glave. I sunce se smješilo, raznježeno prizorom.


Pasulj je bio odličan, zaječarsko ugodno, lica nasmijana...Od jedne subote nisam smio očekivati više.

Do 17h svi iz grupe su došli sa staze. Objavih polazak za Beograd u 18h. U međuvremenu upoznah jednog domaćina sa bjelom šubarom. „Vojvoda od Ceremošnje“. Čovjek se zove Dragoslav. Ljubazan i rad da nas nekom prilikom ugosti u svome domu. Rado ćemo se odazvati.



Pokret u 18h. Dok smo se izvlačili iz uskih ulica i grabili prema Kučevu, tako je i mrak otimao zadnje izdisaje umirućeg dana.

„Molim vas, može li muzika malo tiše“!?

„Može“.

„Branislave, mi ništa ne čujemo, možeš malo pojačati muziku“?

„Mogu“.

Udobno smješteni između tihog i glasnog, jezdismo kroz noć, ponovo dremljivi i po malo umorni.
Osmjeh je još bio tu. Lica zadovoljna i snena.
Umčari. Jovanu pruguta mrak...
Beograd svijetli kao rojevi svitaca. Ulice vrište automobilima. Nervozni zvuci sirena. Teška psovka. Kući smo...


Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović