RSS vesti






Web prijatelji:





 Početna strana
Strana se učitava


Tara
17 - 19. oktobar 2014.

„LJEPOTICA NA DLANU-- TARA“

17-19.10.2014.


Uvjek taj petak bude nešto nervozan u popodnevnim satima. Kao da želi da nas što više ode iz Beograda, pa nas požuruje, tijesni, zviždi, vrišti i zavija. Zaglavljeni kombijem u četverotočkaškoj bujici, od sajma do Orlovače slušamo sirene i čitamo ljutite psovke sa usana. Od 17 do 17,45 izlazak iz grada! Potom, kada nas upeca „ibarska“ jurnu smo u noć sa čitavih 50/h. Dobro je.

Iza Valjeva malo odmora u neizbježnom restoranu „Duga“. Prije toga ih nafalih kako su brzi. Konobarica dođe do nas za 15min. Toliko joj je trebalo i da donese piće...Nešto mi ne ide ovaj petak.

Uz zvuke muzike iz 80-tih, nastavismo preko Debelog brda ka Bajinoj Bašti. Već je krenula kiša i smračilo se kao u kokošinjcu. Na benzinskoj pumpi pitah ženu za kasom:

„Za Mitrovac bješe skretanje desno, iz grada“?

„Da. Posle prvog semafora“.

„Hvala“!

Posle skoro nevidljivog semafora, da provjerim još jednom. Zgodno, žensko čeljade pod kišobranom.

„Oprostite, za Mitrovac, jel ovdje skrećemo“? Ukaza se poluosmjeh i kratak pogled.

„Ne, ne. Vozite samo pravo“!

Eh! Samo pravo odosmo skroz do Kaluđerskih bara i produžismo poprillično do Mitrovca. Tiho rekoh vozaču Bori: „Možda je Mitrovac samo legenda? Možda ne postoji“? Nasmješio mu se ne postojeći brk.

Stigosmo, ipak nešto iza 22,30h. Nije bilo nervoze niti smo se pokajali. Imali smo pravi noćni užitak gledati pod svjetlima farova pustu cestu, pokrivenu crvenkastim lišćem. U par navrata, kao da smo ulazili u tunel. Kiša nas je mlatila u prekidima, na svakih 10 min. Na mokroj cesti nas dočeka čovjek sa imenom Alimpije. Zadužen je za kafanu. Malo dalje od njegove kafane je lovački dom. Ispred doma nas dočeka čovjek sa imenom Jordan. Hm! Jordan je bio zadužen da nam podjeli ključeve i naloži kotao. Sve je obavio vrlo domaćinski. Prvi utisak je bio ubjedljiv. Sobe udobne, čiste, tople. Ništa više nije ni trebalo. Kod Alimpija odoh na malo upoznavanja i nešto tečno, ohlađeno. Negdje pred ponoć upoznah se i sa krevetom. Bio je ljubazan.

Subota proviri kroz blago razmaknutu zavjesu. Zablijesnu me tračak izlazećeg sunca. Iskobeljah se iz udobne sprave za spavanje i...nema struje! Umivanje pod lampom. Posle umivanja...dođe struja! Nema veze. Navukoh ranac na leđa i malo kiseo, ali ipak osmjeh. Ekipa je već u obližnjem restoranu. Rekoh Mitrovcu: „Dobro jutro, domaćine“! Red je...

Na ulazu u restoran, prepadoše me troje! Vuk, lisica i zec. Na plafonu orao i jastreb. Svi preparirani... Doručak u atmosferi laganog razbuđivanja. Obzirom da su grupu sačinjavale, najvećim dijelom dame, nije me čudila „tišina“. Posle doručka, skoknuh do info centra da se upoznam sa još nekim od Mitrovčana. Dobih informacije koje sam tražio, kupih kartu Tare i najzad---na pješačenje.

Cilj nam je Banjska stijena. Vidikovac na 1065m, sa kojeg su nastale najlepše fotografije Perućca i okoline. Makadmaskim putem, kroz umiveno jutro, uzburkasmo svjež vazduh. Crveni tepih od bukovog lišća je bio prostrt samo za nas. I ptice uputiše pozdrav. Tara se otkrivala šarenom posteljinom. Izvlačila se iz nje kao lijepa žena, kad mazno svlači kombinezon, svjesna svoje ljepote. Bijeli jutarnji pokrivač magle je odbacila prema dolinama i kanjonima. Sunce je pod oštrim uglom ujedalo dan. Nebesko plavilo, pročišćeno kišom, udobno je zasjelo po vrhovima predugačkih Jela, Borova, Omorika...

Skoro da zaboravih da nisam sam. Okrenuh se. Svi su tu. Tu je i tabla koja kaže da smo blizu. Posle 5,6km hodanja, izađosmo na Banjsku stijenu. Da nije ograđena, čovjek bi odmah dobio želju da poleti! Prizor od kog srce počinje ubrzano da lupa. Stotinama metara duboko, a kao na dlanu, dijelovi jezera Perućac i okolne planine. Malo desno se ukazuje i brana, koja i sa te visine izgleda ogromno. Ljepota se prosula sa dlana po očima. Žmirkam i ćutim. Svi su sličnih utisaka. Nizbježno fotkanje. Pokušaj zarobljavanja trenutka. Da sam sam sigurno bih ispustio neki krik, koji jedino može biti približan emociji. Bolje što nisam, jer je u blizini od 300m hranilište za medvjede. Ima ih oko 30. Šta bi toliki medvjedi pomislili o meni!?

Ostadosmo skoro čitav sat, raznježujući se pod mlakim suncem, dok nas ne prenu dolazak druge ekipe. Popriličan broj džipova zauze okolni put. Tišina se u momentu rasprši. Sklonismo se da mogu uživaoci u prirodi da prepješače svojih 20 metara. Povratak istim putem, bremenit lijepim utiscima. Na Mitrovcu je i mali rezervat prirode-„Crveni potok“. U njegovom sklopu je i „Tepih livada“. Neveliki prostor tresetišta u sred male prašume. Valjda su bajke odavde krenule...

Opet smo na putu. Do restorana i naručenog pasulja samo nas par kašika dijeli. Baš se uzmirisalo u glavama. Još više je mirisalo iz činija. Napad je počeo...Kad nam donesoše račune , skoro da i bjeg je počeo. Cijene, kao da smo jeli čorbu od ajkulinih peraja. Sreća pa nema ajkula u jezeru. Opet pomislih na medvjede i njihovo hranilište. Kako li njih „deru“!?

Ipak, Mitrovac nas prosto izgura napolje i pokaza nam još skrivenog blaga. Napravismo dodatnu šetnju crtajući pješački krug. Mirisi su bujali u nozdrvama. Sunce se ubrzano povlačilo sa radnog mjesta. Subota se prepuštala sumraku...

U kafanici kod čovjeka po imenu Alimpije, u večernjim satima—performans. Druženje koje je počelo prije dolaska ekipe, pretvorilo se u rijedak proces spontanosti. Krupni drvosječa Predrag je skoro zaprosio našu, nejaku Draganu! Bješe čak i zagrljaja. Obradovasmo se, jer svi smo sa mladine strane. Međutim, ništa od svadbe. Nejaka Dragana se nije dala bez priprema. Krupni Predrag je bio skrhan. Fenomenalna zabava...

Još jedna noć u ušuškanim sobama lovačkog doma. Propadanje u san sa jelama, omorikama, medvjedima...

Nedeljno, kao da je repriza subotnjeg jutra. Isti zraci kroz prozor i isto nema struje. Sačekah sa umivanjem dok ne dođe! Potom, restoran, kafa, doručak i polazak kombijem do jezera Zaovine. Nekih 10-ak km vožnje kroz bijelu koprenu. Ostavismo kombi kod brane, pa lagano se prihvatismo staze. Vodio je put do čiča Bracine kolibe tj. priikolice. On je stigao iz BGD motorom i pozvao nas u goste. Ubrzo pronađosmo njegov kutak, na domak jezera. Već je spremao sendviče i kuvanu rakiju. Posjedasmo u krug kao mladi izviđači. Nedelja je dobijala lijepe obrise. Dok smo ćaskanje dovodili do živahnosti, magla se polako dizala. Jezero kao da je izranjalo samo iz sebe pretvarajući se u safirno ogledalo u kojem se odmah počelo ogledati i par sunčevih zraka. Ponovo je bio red da zanijemim. I jesam.

Posle vruće užine, siđosmo par stotina metara niže, do same obale. Pred kućom vremešni domaćin.

„Samo vi prođite, deco, slobodno! Jeste za kafu“?

„Hvala, domaćine! Nećemo smetati, samo malo da uživamo u pogledu“.

„Ma kakvi smetati, bre! Sad ću ja da vam pokažem odavde sve! Eno vidiš tamo preko, to vam je vikendica onog...A, ovo desno je moj...A, ribe? Ima ribe koliko voliš“...

„E, a sad hajte bar na rakiju“!

„Neka, domaćine, sad smo gore neku kuvanu“!

„Ma, dete, ova ti je sa žalfijom, lekovita“!

„E, kad je tako, onda“...

Domaćin reče da ima 84 godine i pokazujući damama koliko je zdrava žalfija, uradi nekoliko sklekova. Za čas ta biljka posta predmet pažnje, kao i domaćin.

Nerado se rastadosmo od dobrog čike i zanosnog jezera. No, valjalo je još štošta obići, pa onda pravac kući. Pozdravismo i Bracu, prvog domaćina, motoristu, koji reče da ima oko 70 godina!? Nije nam rekao šta on stavlja u rakiju...

Vožnja nazad do Mitrovca je otkrivala spektakl od pejzaža. Tara se ponovo otkrivala...

Sretosmo i nesuđenog mladoženju od sinoć! Nije izgledao više raspoložen za takva događanja. Otišao je „za poslom“...

U domu pakovanje, provjera, regulisanje obaveza, još pozdrava i polazak za Perućac. Serpentinski silazak je omogućio još zabijanja ljepote u dušu. Do izvora rijeke Vrelo, najkraće u Evropi(365m), stigosmo na pola gluvi od naglog gubitka visine. Ipak, sam izvor u kaskadama i slapovima je uspio da se probije i u uši. Ipod litice grgolji mnoštvo vrela kroz zelene tepihe mahovine i trave. Prođoh do sredine slapova, pogledah ka vrhovima, očekujući da odozgo siđe dobri Bog Tar (po kojem je i dobila ime) i da me kucne po ramenu i kaže: „Branislave, šta si blenuo, zatvori usta, ima ovdje muha“. Zatvorih usta. Nije me niko kucnuo po ramenu, pa se vratih do restorana, na samom ušću u Drinu. U hladovini, uz grgoljanje vodopada, ostadosmo na ručku. Drina je nezainteresovano tekla dalje. Nismo je impresionirali.

Dan se uveliko otimao nedelji. Krenusmo ka Bajinoj Bašti. Odredište—Manastir Rača. Iz grada desno, oko 20min. Komleks lijepo uređen. Pored riječice. Ušuškano, mirno i za opuštanje. Uživasmo pola sata, pa pokret. Ovog puta smo uspjeli vidjeti predjele, koje nismo u dolasku. Po padinama Povlena , Bobije, Jablanika i Medvednika raspršila se sela, premazana šarenilom boja. Debelo brdo se usijalo u zalazećem suncu. Još serpentina. Još ljepote...

Opet smo u „Dugi“. Ovog puta mnogo brža usluga. Popismo kafu. Malo ispod restorana se čula Jablanica. Skupa sa njom uđosmo u Valjevo. Dok se ona strastveno spajala sa Kolubarom, mi smo morali dalje, u noć. Čekao nas je Beograd, sav svjetlucav i zavodljiv. Na ulazu u grad klasična gužva. Nisam čuo vrišteće sirene. Nisam čuo škripu kočnica i sočne psovke. Sav sam bio popunjen Tarom. Samo osjetih kako me neko kucnu po ramenu! „Dobro veče! Bus plus kontrola“...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović