49 Jastrebački marš- 9-10.10.(Priča sa Jastrepca)
 
 
Prijetilo je da pobijemo sve rekorde. Bilo nas je troje. To je brojnost, omanjeg, konvoja. Nisam htio tražiti policijsku pratnju, do Kruševca.  Subota, u 8,15h. već smo bili na bus stanici, nekad nam glavnog grada. Aleksandra i moja malenkost iz Beograda, a Ljija iz Jagodine. Dakle, međugradska saradnja. Lokalnim, jeftinim, taksi prevozom, dokotrljasmo do sela Naumpara i istoimenog manastira.
 
 
Tu su, već spremni, brojni planinari. Organizatori otvoriše akciju, pa kolona od, oko, 300 učesnika, krenu ka odredištu. Staza markirana i blaga. Naumpara-Kačanik-Golo brdo-pl. dom „Žarko Žarić, to je bila tura, koju  smo prešli za 5,30h. Dužina staze ,oko, 15km. Gore-dole 650m. Fin, sunčan dan nam je podario, dodatno, dobro raspoloženje.
 
 
Znatan broj djece, što osnovaca, što srednjoškolaca, doprinio je šarolikosti i veselosti  kolone planinara. Uz nekoliko, adekvatnih, pauza, stigosmo do pl. doma, ispred kojeg se širio, opojni miris pasulja. Ubrzo je čangrljanje kašike, po tanjiru, bio najjači zvuk u okolini. Kvalitet pasulja? Pa to čika Rile sprema maestralno!   Nakon ručka, smjestismo se u sobe(simpatični golubarnici potkrovlja), pa odmah u sledeću akciju, van programa.
 
 
Opuštena šetnja iza brda Gradac, do crkvice sv. Petke. Obalom rečice Gračanice, dođosmo do ljupkog zdanja, čiji temelji datiraju iz turskih vremena.
 
   
Planina je ušuškala i tišinom pokrila prizor koji je, itekako, vrijedan , dodatnih, 4km. Crkva otključana, pozva nas da uđemo, prekrstimo se, upalimo svijeće. Tihovanje je pravi naziv, za osjećaj koji te obuzme na takvom mjestu. Zračeći ,upijenom, energijom vratismo se prema domu.  Hoteli „Merima“ i „Trajal,“ se  ogledaju u jezercetu, koje daje romantičnu notu kompletnom okolišu. Nekad vrvjeli od gostiju, sada kao starci koji se prisjećaju boljih vremena. Popismo kafu u praznom restoranu.  Natrag u dom. Lokalni planinari se vratili, organizovanim prevozom, u grad, a mi koji noćismo, potaknusmo druženje i logorsku vatru. 
  
.
 
Nešto prije ponoći, osjetismo jak zov kreveta i ubrzano se prepustismo. Potonuli u san.  Okrepljujuće. U 7h na nogama. Priprema za novu turu. Gibanica za doručak, umilno popunila stomake.  Na stazu ka Beloj steni, krenusmo u 9h.       
 
   
 
Prohladno i maglovito jutro, nije smetalo koloni od 76 planinara, da uživa, penjući se ka visini  1256m. Najprije vidikovac -Sokolov kamen(1050m), pa vrh- Bela stena(1256m), otkriše pogledima dovoljno lijepog. 750m uspona je pomoglo obilnom znojenju i izbacivanju virusa, kojim su, poneki, bili obogaćeni. Vodiči, kao i prethodnog dana, dobro obavili posao i doveli nas natrag u dom. Do 14h već smo bili u trpezariji  i na tarasi doma. Kažu da nas je, oba dana, bilo oko 400. Pristojna cifra za jednu tradicionalnu akciju.
 
 
Vrijeme za ručak. Čorba i Gulaš iz Riletove produkcije odvode događanje direktno u-nezaborav. Potpuni praznik i za, najprobirljivije, stomake!    Spremanje, pakovanje i odlazak. Razmjena telefona i pozdravljanje sa mnogim, dobrim, ljudima. Do sledećeg viđenja!  Dobri ljudi iz Brusa, povezoše nas do Kruševca. Hvala im! Taman vremena da obiđemo Lazarev grad. Crkva Lrica, spomenik Lazaru, mazauzej... Vrijedilo je dodatnog truda. Lazar nam je, dobroćudno, namigivao iz, sopstvene, statue i  kao da mu se ote uzdah: „eh, Srbijo“.  Položih ruku preko njegove, ogromne, pesnice i osmjehnuh se. Možda ga je to, malo, utješilo?    Via  stanica. Lastinim autobusom putuje Srbija za Beograd. Stigli na „dolazni peron“ u 20,45h. Da li nam je bilo lijepo? Ne! Bilo nam je prelijepo! Do 50. Jastrebačkog marša, marširaćemo, nekim, drugim planinarskim stazama.


Vodja, izvestaj i fotografije: Branislav Makljenović