Vranjski planinarski maraton

(republička akcija)

21.-22.08. 2010.

 

Opet prilika za druženje, širokog spektra. Iskoristismo je. Petak veče: u 21.50h, vozom, u organizaciji planinara iz Vršca (gospođe Jelene), krenusmo i nas nekolicina iz Beograda. Očekivana avantura! Kašnjenje 30min u polasku. Vožnja do Topčidera ... 30min?! Izlazak iz Bgd ...45min?! Kroz Mladenovac prošli oko 01,00h. Biciklista, osrednje kondicije, pređe tu ’’vozić turu’’ za isto vrijeme, još preko Avale! Vagon i kupei  u njemu su horor slika prljavštine i raspada. Čovjek sa željeznice mi reče: „To je makedonski vagon“. Bi mi malo lakše. Od Mladenovca se zahuktasmo. Brze pruge Srbije na djelu!  Brzinom od nevjerovatnih 48km na sat, stigosmo u Vladičin Han, stanica prije Vranja. Stanica umivena izlazećim suncem i gomilom smeća. Fin prizor. Dojahasmo u Vranje oko 6h. Spasi nas gradski bus pješačenja od 2km. Posle kiše - sunce.  Via- dom učenika. Neko u sobe, neko u filskuturnu salu, na strunjače. Brzo presvlačenje i spremanje za pješačke ture. U centru, od sinoć  ne umivenog Vranja (koncert trubača), otvaranje akcije i polazak na start: izletište Ćoška.

Podjela u ekipe je išla malo teže. Svi hoće na stazu od 33km. Ispostavilo se da  i ove od 28, 20 i 15, nisu tako loše. U 8,15 krenusmo gaziti krmeljivu subotu. Posle par kilometara se vidjelo da se krećemo odličnim planinskim stazama.     

Onako bunovnom, osmjeh mi se razvukao oko glave. Na svakom djelu staza se primjećivala  ozbiljnost organizatora, da akcija bude uspješna i kvalitetna! Vodiči SPID ’’Železničar-2006’’ na visini zadatka.              

Staze odlično osmišljene i  markirane. Uprava društva očigledno je posvećeno uradila domaći zadatak. Vojska i lokalna samouprava pomogli su da sve to nazovemo uspješnom republičkom akcijom!                         

Naravno, živopisni predjeli iznad Vranja su im olakšali posao. Oko i duša su bili u stalnoj   povezanosti.  Osvježenje u vidu čaja i meda nas je čekalo na kt5 - Šanc, oko podne. Ručak na kt - 10: pasulj, vojnički, neponovljiv. Bilo je i repete! Odolio sam. Već 16h. Rashladismo se ledenom vodom sa jednog od 6 izvora na stazama.                                   

Popesmo se, čini mi se, na sve što se moglo popeti: Krstilovica (1154m), Srednja Čuka (1086m), Grot (1327m) i Oblik (1310m). Visinske razlike 1800m i 12 kt za najdužu turu, nešto manje za ostale 3 ture. 
Onog momenta kada pomisliš da je to sve lijepo što okolina Vranja nudi, ulaziš u stazu koja te osupne! Takva je bila staza u povratku. Silaskom u kanjončić Male reke, šumovit i trm, kaskadnih vodenih skokova, rezervisali smo kartu za vječitu predstavu prirode.   
Tako do Markovo kale, ostataka  nekadašnjeg grada (Vizantija) na uzvišenju, sličnom Soko gradu ponad Soko banje. Odatle, vodeno-stjenovitim bravurama, siđosmo do cilja: Beli most. Dakle, 33km? Noge raštrkane, ali još postojane:“kano klisurina“! Neko povika: „ prodavnica na vidiku“! Hladno pivo! Skopsko na akciji za 34 din? Hvala!!! U cilju oko 19, 15h. Svi živi i zdravi!  Gegajući, razglavljenim hodaljkama, stigosmo u dom. Tuširanje, presvlačenje, pa na svečanu dodjelu priznanja. Kažu da nas je bilo oko 250, iz 42 društva. Nije loše. Potom noćni uspon na centar grada. Koncert Parti brejkersa, na trgu. Vrlo živahno. Druženje po gradskim lokalima, pa na spavanje. „Rano jutrom, u pola 6, moja Milena...“ Planinari, na noge lagane! Pakovanje, uputstva i pokret. Subotički bus - via dom na Besnoj kobili. Vranjski bus - via Vranjska banja. Ja sam se pridružio prvoj ekipi.  Stigli u dom (1520m) oko 8,30h. Brzi doručak, pa na uspon. Sam uspon na Besnu kobilu (1923m), nije zahtjevan.                         

Makadamskim putem do ispod vrha, pa udobnom travom na vrh. Vjetar se propinje po nama, pokušavajući da nadjača naše oduševljenje krajolicima! Dijelimo se na 2 grupe. Jedni se vraćaju do pl. doma i čekaju ekipu iz drugog busa, drugi (nas 20) produžavaju putešestvije. Sa B. Kobile, grebenom, na najviši vrh planine Vardenik - Veliki Strešer (1876m). Grupa sa vranjskim busom je stigla malo kasnije, posle obilaska Vranjske banje. Takođe, popela vrh Besne kobile, vratila se u dom na ručak i skotrljala nazad u Vranje. Povratnici vozom su čekali 23,23h. Vrijeme prolaska voza za Bgd. Moja  ekipa je, na čelu sa Zoranom Vukmanovim, imala dobar i jak vjetar u leđa. Nevjerovatnim predjelima, „slikanim čajem“, prepunim borovnicama i malinama, dođosmo do V. Strešera.                   

Ono što je priroda uz put nudila samo Indijanci mogu kratko da opišu: „uf,uf i voah“! Vrtače, borove šume, mrtve šume borova, nepregledne livade - izsanjan san. Lokalni berači borovnica kvare utisak ostavljajući smeće na planini koja im daruje  blago. Vrlo ružna slika na draguljima Srbije! Posle 20 km popesmo se na Veliki Strešer i gledasmo Vlasinsko jezero u punom sjaju popodnevne garderobe. Putem, kroz moćne šume, preskačući  potoke, približismo se Vlasinskom jezeru. Riječi su suvišne. Umorni, ipak krademo koji kadar više nad jezerom modro-maglene  boje.     

                                  

Scena iz prethodnog dana se ponavlja. Prodavnica, skopsko pivo, 37din. Nije na akciji. Stigli na cilj za 9h. Dužina ture 35km. Žuljeva sijaset. Kompletan donji trap raskliman, na tehnički pregled, hitno!  Zadovoljni i kompletni krenusmo ka kućama u 19h. Stigao u Bgd u 01,30h. Ekipa koja se vraćala vozom imala je dodatni poklon „brzih pruga Srbije“. Kašnjenje u polasku 2,30h, kašnjenje   u dolasku 4,30h. Hvala na poklonu!  Ogromnu ljepotu smo donijeli u sebi. Sve ružno ćemo  ostaviti  na uobičajenim deponijama magle.     

 

Izveštaj i fotografijeBranislav Makljenović

Pobeda Web Team 2010         

| početna strana |