Autor: Katarina Živanović
Od ukupne površine Srbije - 8,83 miliona hektara,
zaštićeno je svega 518.229 hektara, odnosno 5,86 odsto teritorije, dok evropski
standardi nalažu da najmanje 11 odsto teritorije bude zaštićeno.
Iz Ministarstva životne sredine više puta je
najavljeno da će ti standardi biti ispunjeni do kraja 2010.
Javno preduzeće „Srbijašume“ stara se o 92
zaštićena prirodna dobra, 244.122 hektara, odnosno o gotovo polovini zaštićene
teritorije, 42 fizička lica vode računa o spomenicima prirode botaničkog
karaktera, a staraoci na 40 dobara su privatna preduzeća, nevladine
organizacije i lovačka društva.
UPRAVLJAČI
Pre donošenja novog Zakona briga o prirodnim
dobrima bila je regulisana Zakonom o zaštiti životne sredine iz 2004. godine.
Taj zakon je preuzeo odredbe vezane za vazduh, buku i zaštićena prirodna dobra,
koje je regulisao još zakon iz 1991. Usled opštosti, one daju prostora za
slobodnu interpretaciju, samovolju i u krajnjoj liniji - korupciju. Izbor
staraoca kao i njegova ovlašćenja određuju se dogovorom zainteresovanih strana
u kojem poslednju rečima Vlada.
Stručni saradnik Zavoda za zaštitu prirode Srbije
Maja Radosavljevićobjašnjava za Danas proceduru kako se neko prirodno dobro
proglašava zaštićenim. Ona navodi da nakon višegodišnjih terenskih istraživanja
Zavod upućuje dokumetaciju i predlog za zaštitu nekog prirodnog dobra
Ministarstvu životne sredine, koje ga potom uobličava u uredbu i prosleđuje
Vladi Srbije. Radosavljevićnavodi da se u stručnoj dokumentaciji Zavoda nalazi
i predlog staraoca budućeg zaštićenog dobra.
- Staraoca najčešće predlaže Zavod, međutim, to
može da uradi i Ministarstvo ili Vlada. U svakom slučaju, njegov izbor uvek
predstavlja stvar dogovora. Uredba Vlade sadrži i mere koje staralac mora da
sprovodi na zaštićenom području. One se ne donose u odnosu na staraoca, veću odnosu
na karakteristike tog prirodnog dobra i vrednosti koje na njemu treba
zaštititi. Ako je neki predeo proglašen zaštićenim zbog retke životinjske vrste
koju treba sačuvati, logično je da o tom dobru brine lovačko društvo sa te
teritorije. Na primer, Centar za prirodne resurse „Natura“ godinama se uspešno
stara o specijalnom rezervatu prirode „Klisura reke Trešnjice“, jer je to jedno
od tri mesta u Srbiji na kojem se gnezdi beloglavi sup - kaže Radosavljević.
DOZVOLJENA I POLJOPRIVREDA
Od 462 zaštićena prirodna dobra u Srbiji, JP
„Srbijašume“ stara se o 92 , na površini od 244.122 hektara, što čini gotovo
polovinu zaštićene teritorije. Među staraocima nalaze se i JP „Vojvodinašume“,
brojna lokalna kao i pet javnih preduzeća osnovanih Zakonom o nacionalnim
parkovima -
U Zavodu za zaštitu prirode kažu da se ta
teritorija uglavnom nalazi u državnom vlasništvu, a da se privatna imanja, koja
ne zauzimaju ni deseti deo zaštićene teritorije, nalaze u režimima zaštite
drugog i trećeg stepena, na kojima je dozvoljeno bavljenje poljoprivredom, pa
čak i gradnja, uz neophodne dozvole i saglasnost staraoca.
U obavljanju poslova zaštite i razvoja zaštićenog
prirodnog dobra, staraocu pomaže naoružana čuvarska služba. Upravljanje dobrom
finansira se iz budžeta Srbije, ali i naknada koje staralac može da propiše na
zaštićenoj teritoriji za korišćenje tih dobara.
GORANI KAO STARAOCI
Prva nevladina organizacija koja je postala
staralac nekog zaštićenog prirodnog dobra u Srbiji je Pokret gorana iz Sremske
Mitrovice, koji je 1997. godine Uredbom Vlade dobio na upravljanje Specijalni
rezervat prirode Zasavica. Od neugledne močvare, za svega nekoliko godina
Zasavica je postala područje zaštićeno Ramsarskom konvencijom i razvijenim
eko-turizmom.
Slobodan Simić, upravnik Rezervata, naglašava za
Danas da se u praksi pokazalo da privatni sektor uspešnije upravlja prirodnim
dobrima, jer je, kako kaže, rečo pravim ljubiteljima prirode. On dodaje da
većina javnih preduzeća ne propagira zaštićena dobra o kojima se stara, iako je
to njihova zakonska obaveza. Simićističe da većih sukoba sa vlasnicima
privatnih imanja u Zasavici nije bilo, jer je 99 odsto njene teritorije državna
zemlja, ali dodaje da proteste lokalnog stanovništva očekuje sledeće godine
pošto Rezervat treba da se proširi i na privatne posede.
- Ljudi ne razumeju da
se njima ništa ne oduzima i u tome je ključproblema. Kada se neki deo stavi pod
zaštitu, to samo znači da se mora poštovati zakon, da se ne sme graditi bez
dozvole, nekontrolisano seći šuma ili bacati otpad. Međutim, naš narod je
navikao da otrov posipa po njivama, misli da je šuma njihovo privatno
vlasništvo, a ne zna da je prema Zakonu o šumama, čak i na privatnom imanju,
koje nije u zoni zaštite, potrebna dozvola šumskog gazdinstva za seču svakog
stabla. Ne znaju, jer se zakon ne poštuje - izričit je Simić.
STARA PLANINA SRPSKI ALPI
Međutim, dok se od meštana očekuje da poštuju
zakon, uredbe i da plaćaju različite naknade, Vlada Srbije može da menja namenu
prirodnom dobru, jer je upravo ona „supervizor“ nad upravljanjem zaštićenom
teritorijom. Možda najdrastičniji primer predstavlja pokušaj da se od Stare
planine, zaštićenog prirodnog dobra prve kategorije, napravi ski-centar po
uzoru na Alpe. I pre nego što je usvojen Prostorni plan za Staru planinu, Vlada
Srbije septembra 2007. donosi Uredbu o utvrđivanju Programa razvoja planinskog
turizma na području Stare planine. Bez prethodne kategorizacije prirodnog
dobra, koju je u više navrata pokušao da uredi Zavod za zaštitu prirode Srbije,
niti traženja mišljenja od ove ustanove, Ministarstvo ekonomije i regionalnog
razvoja naručilo je izradu Master plana turističkog razvoja Stare planine, koji
je kasnije obuhvaćen Uredbom. Zanemarujući činjenicu da se radi o prirodnom
dobru zaštićenom i međunarodnim konvencijama, na kome se nalaze staništa retkih
biljnih i životinjskih vrsta, Master plan predvideo je izgradnju 40 žičara,
tridesetak ski-staza i dva velika turistička kompleksa, koja bi mogla da prime
oko 30.000 ljudi.
DIVLJA GRADNJA I KRIVOLOV
Iako su stručnjaci upozoravali da je nemoguće da se
na „planini čija visina jedva prelazi 2.000 metara i gotovo da nema snega“
grade skijališta, izgradnja turističkog kompleksa je počela još 2006.
Lidija Amidžić, bivša direktorka Zavoda za zaštitu
Srbije, objašnjava za Danas da su u teoriji ovlašćenja staraoca relativno
velika, ali da su u praksi staraoci nemoćni ili nezainteresovani da spreče
brojne vidove degradacije prirodnih dobara.
- Poslednjih godina se pokazuje da su nevladine
organizacije, odnosno privatni sektor, bolji upravljači, jer imaju mnogo više
motiva, entuzijazma i ideja. Kada je rečo javnim preduzećima, tu neće biti
nikakvog pomaka u zaštiti sve dok se direktori budu birali ili smenjivali u zavisnosti
od političke pripadnosti - ističe Amidžić. Ona dodaje da se degradacija
zaštićenih prirodnih dobara ogleda u divljoj gradnji, krivolovu, prekomernoj i
često neplanskoj seči šuma, zagađivanju vodotokova direktnim izlivanjem
kanalizacije, stvaranju divljih deponija i prekomernoj eksploataciji vrsta.
Obaveze staraoca
* čuva, unapređuje i promoviše
zaštićeno područje
* sprovodi propisane režime
zaštite
* donosi plan upravljanja i akt
o unutrašnjem redu i čuvarskoj službi
* obeležava zaštićeno područje,
granice i režime zaštite
* nadzor nad sprovođenjem
uslova i mera zaštite prirode
* prati kretanje i aktivnosti
posetilaca
* donosi akt o naknadama
Naknade za korišćenje
- za delatnosti iz oblasti
turizma, ugostiteljstva, izgradnje, eksploatacije mineralnih sirovina,
trgovine, transporta, distribucije, prenosa, telekomunikacija, snimanja
- za delatnosti iz oblasti
vodoprivrede, rudarstva i energetike, saobraćaja, korišćenja flore i faune
- za korišćenje posebno
uređenih ili pogodnih terena za parkiranje, rekreaciju, sport, ložišta,
postavljanje reklama, molova, platforma za pecanje i priveza za čamce
- korišćenje imena i znaka
zaštićenog područja
- usluga upravljača zaštićenog
područja
Režimi zaštite
I stepen zabrana korišćenja
prirodnih bogatstava i svih aktivnosti, osim naučnih istraživanja i
kontrolisane edukacije
II stepen ograničeno i strogo
kontrolisano korišćenje prirodnih bogatstava
III stepen selektivno i ograničeno korišćenje prirodnih bogatstav