Trebamo
kultivirane ekonomiste koji znaju otkuda potječu, kako su se ideje razvijale. Drugo, trebamo
ekonomiju koja vrlo jasno razumije sebe kao podsistem šireg sustava koji je
konačan, biosfere, te je po tome beskonačan rast nemoguć. I treće, trebamo sustav koji razumije da ne može
funkcionirati bez ozbiljnosti ekosustava. Ekonomisti ne znaju ništa o
ekosustavu. Ne znaju ništa o termodinamici, ni o bioraznolikosti. U tom su
pogledu totalni ignoranti, a ja stvarno ne vidim da bi ekonomistu nanijelo štetu
ako bi znao da ako pčele izumru, on bi
izumro takodjer, jer ne bi bilo više hrane za njega. Ali ekonomisti ne
znaju da mi ovisimo o prirodi u potpunosti. Za njih je priroda podsustav
ekonomije što je sasvim ludo.
Ne mislim da je konačna presuda da za
nekoliko desetljeća čovječanstva više neće biti, ali nismo ni daleko.
Reći ću da smo prešli jednu od tri rijeke. Zastrašujuće je kako se količina katastrofa gomila posvuda u svim
manifestacijama, oluje, potresi, erupcije vulkana. Zastrašujuće je, ali mi i
dalje nastavljamo istim putem.
Principi ekonomije kakva bi trebala biti bazirani su na pet postulata i jednoj
fundamentalnoj vrijednosti. Prvo, ekonomija treba služiti ljudima, a ne da
ljudi služe ekonomiji. Drugo, razvoj se tiče ljudi, a ne objekata. Treće, rast nije
istoznačan razvoju, a razvoj ne
podrazumijeva nužno rast. Četvrto, nikakva ekonomija nije moguća bez
ekosustava. Peto, ekonomija je podsustav većeg konačnog sustava, biosfere, te time beskonačan rast nije moguć.
Kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život i to ne samo drugih bića,
već i ljudskih. Fundamentalna vrijednost koja bi podržala novu ekonomiju
trebala bi biti da nikakav ekonomski interes nikada ne može biti iznad važnosti
života. Kada kažem život, ne mislim samo na ljudska bića, zato što je za mene u
središtu čudo života u svim svojim
manifestacijama. Ali kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život,
ne samo drugih bića, već i ljudskih. Ako se prijedje ta lista, od jedne točke do druge, vidimo da je ono što je danas na djelu
potpuno suprotno svakoj točki.
Rast je kvantitativna akumulacija. Razvoj je oslobadjanje kreativnih mogućnosti.
Svaki živući sustav u prirodi raste do odredjne točke i zatim prestaje rasti. Vi ne rastete
više, kao ni ja. Ali i dalje se razvijamo. U protivnom ne bismo sada ovdje
razgovarali. Dakle, razvoj nema granica. Rast ima granicu. To je jako velika
stvar koju ekonomisti i političari ne
razumiju. Oni su opsjednuti fetišem gospodarskog rasta.
Autor sam poznate hipoteze praga, koja kaže da u svakom društvu postoji
razdoblje u kojem gospodarski rast, konvencionalno shvaćen ili ne, dovodi do
poboljšanja kvalitete života. Ali samo do odredjene granice, praga iza kojeg,
ako se rast nastavi, kvaliteta života počinje
opadati. To je situacija u kojoj se sada nalazimo.
Zatim, treba dovesti potrošnju bliže proizvodnji. Ja živim na dubokom jugu Čilea,
fantastičnom području za proizvodnju
mliječnih proizvoda. Medjutim,
u hotelu u kojem sam bio prije nekoliko mjeseci za doručak sam dobio maslac iz Novog Zelanda. Nije
li to ludo? A zašto? Zato što ekonomisti ne znaju kako izračunati stvarne troškove. Dovesti maslac s
udaljenosti od 20 000 kilometara na mjesto gdje se proizvodi jako dobar maslac
pod izgovorom da je jeftiniji je kolosalna glupost, zato što ne uzima u obzir
koji je utjecaj na okoliš imalo 20 000 kilometara transporta. I uz to jeftiniji
je zato što je subvencioniran tako da je jasno da je ovo slučaj u kojem cijene nikad neće reći istinu. Sve su to
trikovi koji čine strašne štete. Ako se
proizvodnja približi potrošnji, jest ćemo kvalitetniju hranu. Znat ćemo
otkuda dolazi. Možda ćemo poznavati osobu koja ju je proizvela. Tako se stvar
humanizira, ali praksa ekonomista danas je totalno dehumanizirana.
Manfred Max-Neef, čileanski
ekonomista
Izvor: e-novine