Pravo i ekonomija korišćenja resursa
Izvor: Asocijacija za očuvanje i održivi
razvoj Stare planine | SAOPŠTENJE | Pirot - Niš - Beograd -
Čovek je hiljadama godina živeo u relativnom
saglasju sa prirodom i zakonima prirode. Da li mi živimo u drugačijem vremenu? Da
li je Stara planina prokleta samo zato što ljudi još uvek jednim delom žive u harmoniji
sa prirodom? Da li to treba da predstavlja njenu nesreću? Što je ljudsko društvo
na višem društvenom stepenu razvoja, što su naši životi više udobniji, a bruto nacionalnog
dohotka (BND) veći, mi manje razmišljamo o poreklu svih tih neophodnih stvari koje
čine naš život boljim. Da su zapravo ograničeni u svemu, ljudi se sete tek kada
toga nestane, kada se isključi struja, voda, rezervoar. Upravo taj rased koji se
javlja između modernog čoveka i životne sredine preti da naruši vekovni suživot,
ali i postojanje čoveka na planeti.
Ne smemo zaboraviti važnu činjenicu
da naše bogatstvo, blagostanje i udobnost proizilaze iz kombinacije prirodnih resursa
– zemljišta, vode, vazduha, šuma, okeana, rudnih nalazišta, klime – i naše sposobnosti
da koristimo ove resurse i upravljamo njima. Ukoliko zanemarimo ili zloupotrebimo
ove prirodne resurse, potkopaćemo sopstveni prosperitet i opstanak. U slučaju Stare
planine, država Srbija se pokazala kao izuzetno nezrela i materijalno gramziva.
Ipak, najžalosnije je što je slabost Vlade Srbije krajem 2008. godine ponovo pokazala
svoje dimenzije time što je i usvojila katastrofalni Prostorni plan za Park prirode
„Stara planina“. Istina, sa smanjenim kapacitetima od 9.000 ležajeva. Međutim, kao
što to u ljudskoj praksi obično biva, kada se jednom stvori klima bezakonja, ona
se veoma teško otklanja. Samovolja, gramzivost, želja za bezakonjem i finansijska
moć jednog dela Vlade Srbije je time ipak uspela da pobedi sav akademski i zaštitarski
deo javnog mnjenja ove države.
Ipak, civilizacija i napredak oduvek imaju svoje žrtve. Narednih dana će to biti Stara planina, jer su njeni građani to dopustili. Zapitajte se samo šta je sledeće, možda baš prirodne vrednosti koje Vas okružuju. Unapred da znate da Vam država, ovakva kakva je sada, a ni zakoni, neće pomoći da je sačuvate. Ajde što neće država i zakoni, ali neće ni dobar deo NVO sektora, jer im najčešće nije u interesu zameranje sa vlastima. To je naša trenutna realnost. Jedini spas u svemu jeste globalna ekonomska kriza u koju smo zbog zaduživanja istih onih koji planiraju uništavanje prirodnih vrednosti Stare planine i mi zapleteni. Da li će na kraju pobediti isti taj prljavi novac ili pametne investicije i razum, još ćemo videti. Na osnovu sada već usvojenog Prostornog, odnosno Master plana, možemo zaključiti sledeće: Ministar finansija zajedno sa svojim ekonomskim pulenima predstavlja “stručnjake” koji su očarani ekonomijom Marije Antoanete. Zapravo, mnogi ekonomisti smatraju da svet danas funkcioniše isključivo na principu tržišne ekonomije i novčane razmene. Smatraju da čovečanstvo ne treba da bude zabrinuto zbog efekta globalnog zagrevanja na ekonomiju, zbog toga što je, prema njihovom tumačenju, poljoprivreda jedini ekonomski sektor koji će biti pod znatnim uticajem klimatskih procesa ili zagađenja/uništenja zemljišta. Ovi ekonomisti smatraju da to ne predstavlja veliku opasnost za ekonomiju, jer, na primer, poljoprivreda doprinosi sa svega 3% u ukupnom BND Sjedinjenih Američkih Država. Poput Marije Antoanete koja je predložila izgladnelim francuskim seljacima da u nedostatku hleba jedu kolače, ovako viđenje stvari znači da ukoliko nestanu usevi i druge poljoprivredne delatnosti, ljudi mogu da jedu onih preostalih 97% BND! Identično razmišljaju i oni koji planiraju da osnova razvoja nekog područja, pod uticajem mediteranske klime, bude ski turizam. Pa zaboga, ako narod ne bude imao šta da jede, barem će moći da se skija, sanka ili već nešto slično. Sve ono što je do sada bila osnova koja je održavala održivost celokupnog regiona Stare planine (stočarstvo, ratarstvo, voćarstvo, prehrambeni proizvodi, prirodne vrednosti) gurnuto je u stranu zarad razvoja samo jednog, ali u sadašnjosti i jedinog neisplativog vida turizma – zimskog turizma. Naravno, kada govorimo o neisplativosti, tu mislimo na neisplativost za region, lokalnu populaciju i turističku ponudu Srbije i Balkana uopšte. Naravno da pomenuti „razvoj“ već jeste veoma isplativ jednom veoma uskom krugu ljudi, ali će se to, kao i na Kopaoniku, tu i završiti. Ostaje nam samo da se nadamo da će ova trenutna recesija uspeti da osvesti kako one koji nameravaju razvijati neisplativo, tako i one koji još uvek misle da je razvoj isključivo zimskog turizma šansa za oporavak i budućnost regiona koji je pored recesije, pod mnogo većim uticajem Mediterana i klimatskih promena.