Danijel Vincek

EKOLOŠKO-ROĐENDANSKI ZAPIS O DANIJELU VINCEKU

Od zagrebačkog Sljemena do kolašinskih Dulovina

    Knjige imaju tu specifičnost komunikacije da čak i oni najvjerniji i najstudiozniji čitaoci ne zapamte naslovnu stranu. U nesigurnim sjećanjima možda se sačuvaju boje korice, izdavač i godina izdavanja. Jedna knjiga koja je nedavno izašla iz štampe ima naslovnu stranu koja je u stanju da ispriča sve ono što će naredne strane njenog teksta ponuditi. Radi se o knjizi "Danijel Vincek" - zborniku radova povodom njegovog 80-og rođendana. I njeno nastajanje je originalno - prijetelji su se dogovorili da svako iz svog ugla i kroz svoju vizuru ispriča po jednu epizodu iz velike životne serije koja se zove Danijel Vincek i da o tome ništa ne govore Danijelu dok se sve ne odštampa i ukoriči. Tačno 7. juna, na svoj 80-ti rođendan, Danijel Vincek je iz radne tašne svoga prijatelja dobio i prvi put saznao za život originalne knjige o njemu. Pravi poklon za pravi rođendan s tim da ova knjiga ni u kom slučaju ne znači podvlačenje crte Danijelovih životnih i prirodnjačkih izazova.
Na naslovnoj strani knjige je fotografija za koju se može reći da ima ambiciju da objasni i čovjeka i vrijeme koje je prikupio u sebi. Pri samom vrhu neke crnogorske planine koje poznaje bolje nego što neki ukućani poznaju svoje dvorišta, zasjeo je Danijel Vincek. Ne sjedi to umoran čovjek koji je prepješačio kilometre da bi došao do traženog pogleda i staništa. Samo prividno su mu leđa naslonjena. Ne treba njima pomoć. Ona su prava i odlučna baš kao i Danijelov pogled. Priroda ti nije naslon koji trpi, ona je saradnk zajedničkog posla. Ni noge nijesu opružene kao što bi uradili morni i vremešni. Koljena su u funkciji radnog stola jer treba zapisati freška saznanja i zapažanja. Ruke drže lapis i svesku i u direktnoj su vezi sa mirnoćom lica i svijesti koja je upravo nešto otkrila. I detalj koji potvrđuje privrženost travama - stopala su oslonjena na pete, da bi što manje pritisle njihovo veličanstvo trave i da bi se odmorile za neke naredne visine.
Iz svojih Dulovina do "Gradske kafane" stigao je za ovaj razgovor, naravno - pješke, bez obzira što je počeo da prijeti prvi ovogodišnji decembarski snijeg u Kolašinu. Naravno, da je naručio "jabukovaču" i naravno da je platio kompletno piće stola. Ovoga puta njegovo kavaljerstvo je imalo i dodatno obrazloženje - u godini smo jubileja. Botanička bašta u Dulovinama je uknjižila 25 godina rada, a Danijel Vincek, njen osnivač (zajedno sa suprugom Verom) je napunio 80 godina života od čega je 45 proveo u Crnoj Gori. Ne propušta gospodin Vincek ni jednu priliku da naglasi kako je “u svim razvojnim fazama Botaničke bašte u Dulovinama, značajno "kumovao" prof. dr. Vukić Pulević, akademik Crnogorske akademije nauka umjetnosti.
Aktivnost Bašte pruža zadovoljstvo urađenim i produžava optimizam da će nastaviti da živi i dalje kroz objavljene radove o flori i planinama Crne Gore, priča Danijel Vincek. Posebno smo zadovoljni ulaganjem u mlade botaničare koji su danas itakako stasali u naučnom smislu. Oni su i kvalitetni i kompletni edukatori ali istovremeno i uključeni u projekte razvoja usmjerene ka korišćenju i zaštiti prirode Crne Gore. Radni rezultati Bašte se potvrđuju i kroz saradnju sa botaničarima i naučnim institucijama širom svijeta.
Ovih dana je Bašta doživjela još jedno i priznanje i usavršavanje kroz prezentaciju moderne baze podataka koju je postavila mr. Danijela Stešević sa katedre za botaniku Prirodno matematičkog fakulteta, nastavlja Danijel Vincek. Radna grupa njenih studenata je izradila i Bašti poklonila bazu podataka sa svim funkcijama pretrage i sortiranja više od 500 biljnih vrsta sjevera Crne Gore, a sve je propraćeno i prikladnim fotografijama. Bašta je dala doprinos u poznavanju i evidentiranju ljekovitog bilja kao saradnik Instituta za proučavanje ljekovitog bilja "Josif Pančić" iz Beograda. To je rezultiralo i Atlasom ljekovitog bilja Crne Gore koji je finansirao Sekretarijat za razvoj.
Javnosti je uglavnom poznat dosadašnji učinak Botaničke bašte u Dulovinama, ali ja sam na vrijeme insistirao da se postavi pitanje - kakva će biti budućnost Bašte. I mislim da smo našli pravo rješenje. O Bašti će ubuduće voditi računa Prirodnjački muzej iz Podgorice. Biće dio njegove ponude ali i njegove obaveze. Siguran sam da će taj kolektiv i sačuvati naučni autoriteti i prirodnu orginalnost i još više iskoristiti njen edukativni kapacitet. Bašta je i do sada opstajala i uspijevala jer je bila vezana sa pravim naučnicima, sa ljudima od struke ali i od emocije kada je Bašta u pitanju. Kada je u pitanju Kolašin, treba istaći da je Bašta dio turističke ponude i grada i šire regije. I Kolašin i Crna Gora treba da smognu snage i volje da sačuvaju i osmisle ideju jedne nove botaničke bašte koja bi na oko šest hektara bila locirana na Radignojnu. Mislim da je jedan od projekata budućnosti Kolašina osnivanje instituta flore sjevera Crne Gore čije bi sjedište bilo u ovom gradu. Značajnu podršku svemu što je priroda, a samim tim i što je turizam nudi, i kancelarija Austrijsko-crnogorskog partnerstva programom oživljavanja planine Bjelasice raznovrsnim turističkim sadržajima. Naša Bašta u Dulovinama biće kvalitetna dopuna tim programima. Moderan turista traži mnogo više od boravka u hotelu a upoznavanje sa florom Crne Gore donijelo bi u zdravstveni i turistički ugođaj, procjenjuje Danijel Vincek.
Regulišite korito rijeke Svinjače, ćumurane treba da pomognu porodicama da prežive ali ne smiju da zagađuju neke ekološke prostore, spriječe konačno kontinuirane zločine prema šumi, nemojte samo da režete dasku napravite konačno jedan finalni proizvod od drveta... Ređaju se savjeti i sugestije Danijela Vinceka. I onaj najvažniji - moja Bašta je uspjela u mjeri koliko mladih ljudi dođe da je posjeti, da je zapamti i da joj se vrati. Projekti vrijede kada u narednim generacijama nađu svoju potvrdu i svoje nastavljače.
Zamolio nas je ovaj neumorni zaljubljenik u Crnu Goru da njegovo ime ne spominjemo već da pišemo o Bašti, prirodi... Sve i da smo htjeli da ga poslušamo bilo je nemoguće. Čim se pomene Botanička bašta, Kolašin i Crna Gora, ime neke planine ili trave, eto i Danijela Vinceka....
Ono što ćemo sigurno ispuniti Danijelu Vinceku, jeste želja da zajednički pregledamo "Ekologiju" u srijedu ujutru. Sa "jabukovačom" naravno. Na Vincekov račun...

Skojevac, privrednik, botaničar...

Danijel je rođen 7. juna 1926. godine u Zagrebu gdje je završio Osnovnu školu i Realnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1946. U drugom svjetskom ratu je bio skojevac, ilegalac i borac Zagorskog odreda NOB-a. Nakon rata se zapošljava u zagrebačkoj opštini Centar i istoremeno upisuje biologiju na zagrebačkom Sveučilištu. Direktivom CK komunističke partije, Danijel se sa biologije mora prepisati na spoljnu trgovinu jer je to kadar koji nedostaje mladoj jugoslovenskoj državi. Spoljnu trgovinu diplomira 1949. godine i zapošljava se u beogradskom preduzeću "Jugoelektrol". Od 1956. godine radi u "Industrija-importu" i to najprije u beogradskom predstavništvu a 1960. godine prelazi u Titograd gdje se i stalno nastanjuje. Tu se upoznaje sa Verom Radović sa kojom će imati i skladan brak ali i veliku podršku u botaničkim istraživanjima. Danijel Vincek radi i u Pamučnom kombinatu i u "Servisimportu" u Podgorici a od 1968. do 1972. godine je predstavnik "Industrija-import" u Milanu. Od 1977. do 1988 je u podgoričkom predstavništvu "Generaleksporta" koji je tada spoljno-trgovinski.
    Za doprinos u privredi između ostalih dobio je: Medalju zasluga za narod, Srebrnog galeba JA, Zlatnu plaketu Turističkog saveza Crne Gore, Ekološku nagradu " 20. septembar, 2001. godine... "
Njemu u čast biljka virak ili vilina rosa, dobila je ime Alhhemill vincekii.
    Vincekova biografija ima i ovaj detalj: kada se penzionisao 1988 godine, on i supruga postavili pitanje- gdje ćemo živjeti. Dilema je bila Žabljak ili Kolašin. Izabrali su Kolašin. Treba li reći da se nijesu pokajali...

Pobjednik nad Kolašinom

U knjizi "Danijel Vincek", Radmila Cerović piše o tome kako je Vincek pobijedio jedan Kolašin. "Kolašin je i u svijeti njegovih stanovnika shvatan kao majstor u koje treba dolaziti kao u vazdušnu banju, ali ne ostajete, jer to zlo mjesto koje nikome ne da naprijed. Kada se ovaj zanesenjak prirodom obreo u Kolašinu, odabirajući ga kao najpogodnije mjesto za život u Crnoj Gori, nije se zadovoljio pukim gledanjem u sazvježđe Velikog i malog medvjeda (koji ovdje izgledaju tako blizu), niti zasluženom penzionerskom dokolicom na svježem vazduhu. Poželio je da i lično, na kreativan i pragmatičan način doprinese promociji kolašinskih prirodnih prednosti i nepoznanica. Trebalo ih približiti kako onima iz ove sredine koji ih nijesu svjesni, tako i evropskoj botaničkoj nauci koja je odavno izgubila iz vida ove prostore. Za ovakav projekat nije se našlo pomoći niti razumijevanja u tom vremenu. Posebno opština kao domaćin nije tu prepoznala nikakvu korist za sebe. U tome trenutku kada je ova bašta nastajala, moglo se naći dosta slobodnih prostora, kako bi Kolašinci rekli "oderina", koje nijesu ni za što služile. Ali između ostalog, gospodin Danijel nije bio ni od jednog rovačkog ili moračkog bratstva. Preostalo mu je da u ovoj projekat krene ličnim snagama, uz dosta odricanja i štednje u svom malom domaćinstvu. Glavnu pomoć i podršku nalazio je u supruzi Veri..."

Dražen Drašković