
VISOKE I
NISKE TATRE, POLJSKA I SLOVAČKA
05. – 14. avgust 2011.
Tatre su planinski venac na granici Slovačke i
Poljske i predstavljaju najviši deo Karpata. Najveći deo, kao i svi
najviši vrhovi Tatra nalaze se u Slovačkoj, uključujući najviši vrh –
Gerlahovski štit, sa 2655 m nadmorske visine. Tatre se sastoje od
Zapadnih i Istočnih Tatri. Istočne Tatre čine Bele Tatre i Visoke
Tatre, sa preko 24 vrha sa više od 2500 metara nadmorske visine i koje
ujedno predstavljaju jedini alpski predeo u celom, 1200 km dugom,
karpatskom masivu. Slovački Tatranski narodni park osnovan je 1949.
godine, dok je poljski Tatranski narodni park osnovan 1954. Oba parka
su 1993. godine uvrštena u UNESKO-vu listu zaštićenih biosfera.
(Internet, Wikipedia).
Subota,
6. avgust - Dolazak u Zakopane i kraća šetnja
Posle noćnog putovanja i zadržavanja od dva i po sata na granicama,
negde oko 10 sati ujutru stigli smo u Zakopane, u Poljskoj. Na oko 100
kilometara od Krakova, a svega desetak od južne granice sa Slovačkom,
nalazi se ovo malo mesto, čuveno poljsko zimovalište, a tokom leta
polazna tačka za planinare i ljubitelje prirode. Kako smo u Poljsku
došli u jeku sezone, ceo gradić vrveo je od turista. Mesto sa stotinu
restorana, kafića i barova, odlična poljska hrana i piće, kao i dobro
uređeni hosteli i hoteli, privlače zaljubljenike u prirodu tokom cele
godine. Smestili smo se u tri objekta koja se međusobno nalaze u
neposrednoj blizini: hostel Good Bye Lenin, kuću za goste Lešnik i vilu
Pod Piorem. Posle smeštanja, brzo smo spakovali rančeve i
uputili se peške ka Kužnicama (1028 m), mestu odakle polazi žičara koja
bi nas odvezla do pola puta ka vrhu Kasprovi. Kako je red za žičaru bio
predugačak, odustali smo od vrha i odlučili da pođemo pešice u kraću
šetnju.
|

Dom Kondratova |
Deo grupe ostao je da uživa pored obližnjeg potoka
Bistra, neki su odmah hteli da degustiraju čuveno poljsko pivo, a nas
osamnaestoro krenuli smo u šetnju. Savršeno uređenom planinarskom
stazom, delom kroz šumu, a delom preko livada, stigli smo do
planinarskog doma Kondratova, na 1333 metra nadmorske visine. To je
najmanji dom na Tatrama koji može da ugosti oko dvadesetak ljudi.
Nalazi se u divnoj prirodi, okružen planinskim vrhovima, od kojih se
posebno ističe Gievont (Giewont), legendarna poljska planina, sa
grebenom u obliku usnulog diva, na čijem se vrhu nalazi veliki krst.
Njegova silueta vidi se sa svih strana, preko proplanaka i livada,
travnatih padina i nepreglednih tamnih šuma.
|
U povratku, produžili smo do centra Zakopana i zamenili novac u čuvenoj
ulici Krupovki (Krupowki). Još malo gledamo taj živopisni gradić i čini
nam se suviše mali za toliku gužvu. Kroz njegove ulice, a naročito kroz
tu glavnu, Krupovki ulicu, ljudi se kreću u svim smerovima, a
restorani, kafanice i mlečni barovi prepuni su. Sa obe strane ulice
primećujemo karakteristične kuće na spratove, strmih krovova, sa čijih
se terasa šareni najraznobojnije cveće.
|
Usput srećemo i staromodne
fijakere kojima upravlja kočijaš obučen u odelo karpatskih gorštaka i
prevozi turiste do neke malo dalje destinacije, nekog hotela ili
žičare, autobuske ili železničke stanice. Kao što smo to primetili u
Slovačkoj, i u Poljskoj je očigledan neobično razvijen smisao Poljaka
za čistoću i održanje reda u svakoj prilici i na svakom mestu. Iako se
veliki broj prolaznika, planinara i šetača zadržava uz potoke i izvore,
u hladu šumskog drveća ili na širokim livadama, nikada nećete naći,
posle njihovog odlaska sa tih mesta, nijedan papirić, odbačeni predmet,
opušak. Zaista fascinantno!
|

Fijaker, Zakopane
|
Posle kraćeg
zadržavanja u centru, peške smo se vratili do našeg smeštaja gde nas je
čekala večera. Kako je on poprilično udaljen od centra, celokupna
današnja šetnja iznosila je čak 19 kilometara! Posle večere, jedva smo
čekali da se uvučemo u krevete i dobro naspavamo.
Nedelja, 7. avgust – Uspon na
Švinicu (Swinica)
Ujutru smo poranili kako bismo u Kužnice i na žičaru stigli što ranije,
pre gužve. I uspeli smo! Od Zakopana do žičare, po sasvim povoljnoj
ceni, može se uzeti taksi ili minibus, što smo mi i uradili i tako
uštedeli hodanje po asfaltu, nekih 3 do 4 kilometra. Žicom smo se
popeli do ispod Kasprovi vrha, na 1920 metara. Odatle nastavljamo
grebenom i vrlo brzo stižemo do sledećeg vrha – Beskid, 2012 m. U tom
trenutku, potpuno ulazimo u sivi oblak i maglu, a vetar počinje jako da
duva. Sedamnaestoro planinara odlučuje da sa vođom nastavi put Švinice,
a ostatak grupe se vraća i nastavlja šetnje lakšim stazama, u
najrazličitijim pravcima. Sedamnaestoro odvažnih nastavljaju graničnim
grebenom. Sa slovačke strane, pruža se Tiha dolina, a sa poljske,
dolina Gasienikova, sa mnogo jezera. Magla i oblaci i dalje im
zaklanjaju vidike. Dvojica planinara ipak odustaju od daljeg uspona.
Ostali nastavljaju. Poslednjih 150 metara uspona na vrh Švinica, penju
se strmom stazom u steni i kamenu, obezbeđenu lancima i klinovima. Oko
pola 12 su na vrhu, na 2301 metar.
 |
 |
Jezera
|
Na vrhu Švinica
|
Magla i sivi oblaci se razilaze, pa posle kraćeg
zadržavanja kreću dalje. Ono što ih čeka je jako strmo spuštanje ka
prevoju Zavrat (2159 m), takođe stazom koja vodi kroz stene. Polako
silaze, veoma pažljivo i oprezno, jer je duž strmih stena i litica
postavljeno oko 250 metara lanaca, klinova, kao i metalnih stepenika za
noge. Adrenalin radi, možda ima i malo straha, ali, uz maksimalnu
opreznost, međusobnu nesebičnu pomoć i dobre savete vođe, svi se
bezbedno spuštaju do prevoja.
 |
 |
Silazak
|
"Omiljeni" lanci
|
 |
Taman
su pomislili da je njihovim mukama (i lancima) kraj, kada shvataju da
strmo spuštanje sledi i dalje, kao i novih nekoliko stotina metara
sajli i lanaca. Posle skoro dva sata, konačno silaze do Crnog jezera u
dolini Gasienikova i dolaze do istoimenog planinarskog doma koji ima i
drugi naziv - Murovaniek, gde ih nas nekoliko, koji smo pristigli iz
različitih pravaca, čekamo. Na njihovim licima čitam zadovoljstvo.
Možda još uvek nisu svesni da su uspešno prešli deo najopasnije i
najzahtevnije staze na celim Tatrama, nazvane Orlova staza (Orla Perć),
za čiji prelazak je potrebna odlična psiho-fizička kondicija, kao i
dobro penjačko iskustvo. Ostajemo neko vreme tu, na drvenim klupama
pored doma. Hrabra grupa sa Švinice prepričava nam svoje događaje, dok
ih mi sa zanimanjem slušamo.
|
Crno jezero
|
 |
Svi
zajedno, rashlađujemo se pivom, uživamo u blagom popodnevnom suncu i
vrhovima koji se ređaju jedan za drugim, tajnoviti, gorostasni. Ne
vidimo modra jezera, ali znamo da su tu, u neposrednoj blizini, ispod
gustih i tamnih četinarskih šuma...kao da im čujemo šapat. To su
trenuci za koje treba živeti, koje treba pamtiti, koje je tako teško
prepričati i opisati rečima. Trenuci...jedinstveni, neponovljivi...Mi
ih proživljavamo čitavim našim bićem koje se tako beskrajno
oplemenjuje, dok se u nama budi i titra onaj najuzbudljiviji osećaj
radosti i sreće, osećaj sa kojim posle jedne ovakve avanture živimo još
dugo, dugo...Vraćamo se stazom kroz prelepu dolinu Gasienikova,
prekrivenu visokom, ustalasanom zelenom travom i ljubičastim cvećem,
okruženu vrhovima koji je natkriljuju i kao kakvi verni zaštitnici
budno čuvaju. Stižemo u Kužnice oko pola 7, gde opet ulazimo u kombi
koji nas odvozi do smeštaja.
|
Dolina Gasienikova
|
Ponedeljak,
8. avgust – Rudnik soli Vjelička (Wieliczka) i
Krakov
Dan za odmor! Radujemo mu
se...Pošto smo preko Interneta unapred rezervisali posetu rudniku soli
(što je poželjno i preporučuje se, zbog velikih gužvi), krenuli smo put
Krakova oko pola 9 ujutru. Vjelička se nalazi na 13 kilometara od
Krakova i predstavlja jednu od najpoznatijih i najinteresantnijih
turističkih atrakcija. Godišnje rudnik poseti preko 1 200 000 turista
iz celog sveta. 1978. godine uvršten je u prvu listu kulturnih i
prirodnih dobara UNESCO-a. Na ovom mestu, ispod istoimenog grada,
rudnik soli nalazi se još od 12. veka. So je u srednjem veku bila od
izuzetnog značaja za Poljsku, puneći kraljevsku kasu sa 30 % ukupnih
prihoda. Do sada je iz rudnika izvađeno 25 miliona tona soli. Neka su
okna i danas aktivna, pa je ovo najstariji aktivni rudnik soli u
Evropi. Ova oblast dugo je bila pod morem. Vremenom, ono je presušilo i
ostavilo za sobom mnoštvo mineralnih naslaga, od kojih upravo i
natrijum hlorid. Stene su, tokom hiljada godina, trpele različite
tektonske poremećaje i vremenom zadobile sadašnju formu. Odjednom smo
se našli u tom neobičnom, čudesnom gradu pod zemljom. Dalje neću
pričati u brojkama... Širom otvorenih očiju, gledali smo čitav taj
podzemni svet uskih hodnika, lavirinata, ogromnih pećina, jezera pod
zemljom, to mnoštvo skulptura, kapelica, originalnih alata i opreme...
 |
 |
Detalji iz rudnika
|
Sve je od soli...
|
Čitave
mreže hodnika i različiti nivoi međusobno su povezani, a debla bora
osiguravaju zidove dvorana i hodnika, koji su porozni, pa uvek postoji
rizik od urušavanja. Isparenja soli blagotvorno deluju na obolele
organe za disanje, a kako kaže naš vodič kroz rudnik, i podmlađuju!
Najpopularnija pećina naziva se kao u bajci - „Pećina patuljaka“, a u
kapeli svetog Kinga redovno se održavaju i koncerti klasične muzike. U
ovom jedinstvenom gradu pod zemljom postoji i sanatorijum, muzej
rudarstva, restoran, kapela za venčanja, pošta... Kroz vekove i vekove,
čitava istorija je napisana u ovom rudniku, pa je prosto nemoguće
opisati ga u samo nekoliko redova.
„I dok se vraćate liftom, koji ide brzinom od 4 metra u
sekundi, ni sami niste svesni šta ste sve videli. Ukoliko ste,
slučajno, primetili slabu plavičastu svetlost, koja trepti u nekom uglu
rudnika, poput neuhvatljivog leptira, ne brinite. To je Duh zaštitnik
rudnika soli, koji vam daje znak da je uvek tu i da vas posmatra“.
(Internet – Poljska u mom srcu, Nenad M. Perić)
Posle dva sata pod zemljom, koja su nam proletela kao tren, puni
utisaka izašli smo na svetlost, doduše, oblačnog dana i krenuli put
Krakova. Krakov je drevni grad podignut u dolini najveće poljske
"svete" reke, Visle. Njegovo postojanje beleži još putopisac u 10.
veku. Predanje govori o strašnom zmaju koji je živeo u dubokoj jami,
pod stenom, nad kojom se uzdiže kraljevski dvorac Vavel (Wawel) iz 14.
veka. Knez Krak (po kome je grad dobio ime), odlučio je da mu stane na
put, te je obećao veliku nagradu onome ko uspe da ga ubije. Mnogi
vitezovi su pokušavali, ali tek posle nekog vremena, mladi obućar se
dosetio. Kupio je ovcu i njenu vunu natopio sumporom i katranom. Kada
je halapljivi zmaj pojeo ovcu, vatra je krenula da mu uništava stomak,
počeo je da pije vodu iz Visle i pošto je popio previše vode, pukao je.
Danas je taj ozloglašeni zmaj simbol grada Krakova. Ispred pećine, koju
takođe možete posetiti, predstavljen je u vidu skulpture aždaje koja, s
vremena na vreme, bljuje plamen...
„Krakov je bajkoviti grad sa srednjovekovnim ulicama,
čipkastim krovovima, grad žive tradicije, u kome se na svakom koraku
oseća duh prošlosti. U isti mah ovaj grad je stvaran i nestvaran.
Krakov je grad muzej, u kome se mladost stvari meri vekovima. Svaka je
kuća bezmalo spomenik, a svaka druga muzej. Ceo grad je poput velikog
zmaja; zamak su mu oči, rogovi su njegove kule, nozdrve prozori kapele
svetog Sigmunda, a zubi dvorišne arkade.“ (Nenad M. Perić).
|
 |
Za obilazak grada imali smo 4 sata. Obišli smo dvorac Vavel, čuveni
srednjevekovni trg Rynek Glowny, videli crkvu Svetog Vojćeha, jednu od
najstarijih u Krakovu, Gradski toranj, gotičku baziliku Svete Marije,
Sukijenice – renesansnu trgovačku dvoranu koja je vekovima služila kao
trgovački centar, čuvenu Florijansku ulicu kojom su kraljevi išli na
krunisanje do dvorca Vavel, prelepu kulu Barbakan, kao i crkvu Svetog
Petra i Pavla. U jednom trenutku počela je i kiša, a jak pljusak uterao
nas je u restoran, gde smo probali njihov čuveni kebab i još čuvenije
pivo... Prepuni utisaka, vratili smo se u Zakopane u večernjim satima.
|
Sukiennice
|
Utorak, 9. avgust – Uspon na Risi
Ovaj dan svi smo nestrpljivo iščekivali. Po buđenju, prvo smo pogledali
u nebo. Da li dan obećava, kakvo li će biti vreme? Po prognozi koju smo
svakodnevno dobijali, kiša koja je prethodne noći lila kao iz kabla,
trebalo bi da prestane, a od 8 ujutru da se i razvedri. U 6 sati
ujutru, spakovali smo sve stvari u autobus, mahnuli Zakopanima i
krenuli autobusom do Lisa Polane (970 m). Odatle smo malo pre 7 sati
svi krenuli ka jezeru Morsko oko (Morskie Oko, 1395 m). Dok smo hodali,
sive oblake iznad nas kao da je neko brisao gumicom! Velikom brzinom,
nestajali su jedan po jedan. Iznad naših glava otvaralo se
veličanstveno, plavo nebo, pojavljivale uzbudljive tatranske stene i
litice, a jutarnje sunce bespoštedno širilo svoje zrake svuda naokolo.
I ako je bilo kakvih sumnji i kolebanja (kod pojedinaca) da li ići na
Risi, ili ne, sve su one, kao i ovi sivi oblaci od maločas, u trenutku
raspršene. Dan je zaista obećavao! Posle 7 kilometara pešačenja, što po
asfaltu, što uređenom stazom kroz šumu, stižemo do ovog prekrasnog
jezera. Ovo je najšire, možda najlepše i četvrto po dubini jezero u
celim Tatrama. Okruženo je visokim vrhovima, od kojih je i najviši vrh
Poljske, Risi. Naziv je dobilo po staroj legendi koja kaže da je ono
povezano sa morem jednim podzemnim prolazom. Zanimljivo je i da je
raniji naziv ovog jezera bilo Riblje jezero, zbog obilja riba u njemu.
Na njegovoj obali nalazi se i dom. Upravo na tom mestu smo se podelili.
Deo grupe ostaje tu, pravi krug oko jezera i vraća se nazad do
autobusa, kojim se prevozi do Slovačke i mesta Štrbske pleso. Nas
osamnaestoro krećemo na uspon. Uređenom, kamenitom stazom kroz šumu,
penjemo se oko 200 metara visinski i dolazimo do drugog jezera. Ono se
zove Crno jezero pod Risijem (Czarny Staw pod Rysami) i takođe je
prelepo. Pravimo kraću pauzu i uživamo u mirnoj površini vode i njenim
bojama, u kojoj se ogledaju nebo, oblaci, stene, mi... Ni ne slutimo
kakve nas još sve lepote čekaju pri daljem usponu. Sledi prilično strm
deo staze koji lako savlađujemo, a onda... dolazimo do mesta odakle se
vide oba jezera...
 |
 |
Pogled na Morsko oko i Crno
jezero
|
Detalj sa uspona
|
Čarobno i neopisivo. Neprestano se okrećemo, ne verujemo da takva slika
zaista postoji, da je tu, ispod nas, pred našim očima... Boje oba
jezera menjaju se iz trena u tren, od zavisnosti od oblika, veličine i
boja oblaka, kao i plavog neba i sunca koje se čas pomoli, čas
zakloni... Neobična igra svetlosti, boja, senki... Zaustavljamo se
često i fotografišemo bez prestanka... “Eto zašto mi planinarimo“, u
jednom trenutku rekao je Milan, ozareno gledajući ova dva čarobna
gorska oka... I zaista, oni dole, pored donjeg jezera, i ne znaju kakva
ih lepota čeka gore, ali samo malo više, kojih par stotina metara više,
sa ove uzvišice sa koje oba jezera izgledaju božanstveno, sa koje nam
se i čitav svet čini lepšim, sa koje se osećamo tako sićušnim pred ovim
beskrajem ispred nas, ali tako ispunjeni ovom nestvarnom lepotom od
koje se gubi dah, srce počinje da treperi, a svaka reč postaje
suvišna... Na 2150 metara ulazimo u stenu koja je takođe uglavnom
obezbeđena lancima i klinovima. Ipak, manje je strmo i manje opasno od
stena na Švinici.
Velika je gužva na stazi. Često zastajemo, kako bismo propustili
planinare koji silaze sa vrha. Na Risi (2499 m) izlazimo oko pola 2.
Sam vrh je mali i velika je gužva na njemu. Ipak uspevamo da raširimo
naše zastave, stanemo svi u kadar i fotografišemo se za uspomenu.
Prelazimo i na slovački Risi, koji je tu, blizu, odmah pored poljskog,
a samo metar do dva viši. I tako, preko visoke planine i najvišeg vrha
Poljske, ušli smo u Slovačku! Kakav divan i uzbudljiv način da se iz
jedne zemlje uđe u drugu! Bez viza i pasoša, preko nevidljivih granica,
zajedno sa pticama, tik ispod beličastih oblaka i plavetnog neba, pod
okriljem sunca... zajedno sa drugim planinarima nasmejanih lica i
prepunih srca... Još malo se zadržavamo na tom divnom prostoru koji
prosto vrvi od ljudi najrazličitijeg doba, a onda počinjemo spuštanje.
Prolazimo pored Doma pod Risijem, tu pravimo kratku pauzu, a onda idemo
dalje. Spuštamo se niz još jedan strmi deo obezbeđen lancima i silazimo
do Žabljih jezera.
 |
 |
Na Risiju
|
Spuštanje ka Žabljim jezerima
|
Prelazimo
bistre potoke, rashlađujemo se u njihovoj ledenoj vodi i nastavljamo
uređenom stazom do Popradskog plesa (jezera) i dalje, do Štrbskeg plesa
(1346 m) i istoimenog mesta gde nas čeka ostatak grupe. Po mraku smo
došli u Kralovu Lehotu i smestili se, kao i prošle godine, u renovirani
zamak „Slovačke plovidbe“ iz 16. veka – Štroblovu vilu. Naš stari
poznanik Fridrih, domaćin vile i glavni kuvar, spremio nam je večeru.
Nezaboravan dan ostao je za nama. Dan za pamćenje!
Sreda, 10. avgust – Liptovski
Mikulaš i akva park Tatralandija
Dan za odmor, ponovo. Svima će prijati, a naročito nama, koji smo
prethodnog dana savladali 27 kilometara i visinu od skoro 1700 metara.
Idemo u Liptovski Mikulaš, mali slovački grad, gde prvo odlazimo u
poznatu nam pekaru i ponovo se sladimo čuvenim (u izveštaju od prošle
godine, takođe spominjanim) štrudlama sa makom i višnjama! Zatim
obilazimo mnogobrojne sportske radnje sa povoljnom planinarskom opremom
i svako pronalazi po nešto. Po dolasku u autobus, simpatično smo
zavirivali jedni drugima u kese! Popodne provodimo u najvećem slovačkom
akva parku, Tatralandiji. Veliki broj manjih i većih bazena sa
termalnom, vrućom vodom, vodeni topovi - masažeri, mnogobrojni tobogani
i druge vrste zabave na vodi, bili su nam na raspolaganju više od tri
sata. Po izlasku sa bazena, svaki bol u mišićima nestao je, a noge su
nam bile lagane, lagane... Nismo hodali, prosto smo lebdeli... Kakav
divan osećaj!
Četvrtak, 11. avgust – Uspon na
Visoku Vihodnu i Slavkovski štit
U 6 ujutru krećemo autobusom ka Starom Smokovecu, gde stižemo malo
posle 7 sati. Lanovkom (vozić – žičara na sajlu) se penjemo do
Hrebienoka (1285 m), odakle krećemo u šetnju uz reku Studeni potok.
Uređena staza prati njen tok, a mi se zaustavljamo na najlepšim mestima
– vodopadima, koje fotografišemo iz svih uglova. Huk vode svuda je oko
nas, a bukovi, slapovi, veći i manji vodopadi smenjuju se pred našim
očima. Na tom mestu, naša grupa se deli. Osmoro planinara polazi na
uspon na Slavkovski štit, mi idemo ka Vihodnoj, a deo grupe ostaje kod
vodopada i provodi dan u Smokovecu, dok nekoliko njih odlazi vozom i do
Poprada. Stazom kroz šumu, stižemo i do najstarijeg tatranskog
planinarskog doma, Rajnerove hate, sagrađene u 19. veku.
 |
Nastavljamo dalje, jer dug je put pred nama. Kamenitom stazom, pored
nekoliko manjih jezera neopisive tirkizne boje, u kojima su se kao
svetlucavi biseri presijavali zraci sunca, uz Veliki studeni potok,
stižemo do Zbojničke hate, na 1960 metara nadmorske visine.
|
Boje jezera
|
 |
Posle kraće pauze, krećemo dalje. Već vidimo našu sledeću odrednicu –
prevoj Prielom (2290 m), do koga se penjemo prvo preko stena, a zatim
uz jako strmi sipar i preko krušljivog kamenja. I eto nas... na tom
malom prevoju, kao sedlu... Pogled sa njega – zadivljujući... Vidimo
Risi u oblacima, a u dolini modro-zeleno jezero... Vidimo i koliko je
strmo spuštanje sa prevoja, vidimo sajle i lance... Uzbuđenje raste,
adrenalin takođe... Polako krećemo. Oprezno, jedan za drugim, prelazimo
taj najopasniji deo staze. Držeći se za lance, oprezno gazeći preko
jako uskih ispupčenja na steni, „prečamo“ vertikalnu liticu, visoku
nekoliko desetina metara...
|
"Prečamo" liticu
|
 |
A zatim nastavljamo spuštanje niz strmi kuluar koji savladavamo bez
većih problema. Posle nekih pola sata, dolazimo do prevoja Polski
greben, odakle već vidimo Vihodnu (2429 m), kao i Gerlah, tu, čini nam
se u blizini, ali, nažalost, neprestano obavijen oblacima. Uspon do
vrha nije zahtevan i vrlo brzo smo gore.
|
Na Visokoj Vihodnoj
|
Magla i oblaci kovitlaju se oko nas, ali nisu opasni i ne preti kiša.
Povremeno nam se otvaraju vidici... sa jedne strane vidimo Zbojničku
hatu odakle smo došli, a sa druge Sliezki dom, Gorski hotel i Veliko
jezero (Velicke pleso), pored kojih ćemo proći u povratku. Pri
spuštanju sa Polskog grebena, na nekoliko mesta postavljen je lanac,
ali sve je uglavnom bezbedno. Kroz dolinu Kvetnica, spuštamo se do
Velikog jezera, gde pravimo pauzu na terasi hotela. Kroz Veliku dolinu
silazimo do Tatranske Polianke (1005 m) u koju stižemo oko 7 sati
uveče. Grupa koja je tog istog jutra krenula na Slavkovski štit (od
njih osmoro, dvoje je odustalo tokom uspona), takođe se uspešno popela
na vrh, a usput uživala u izobilju borovnica kojima nisu odoleli.
Doktor Siniša, njihov vođa, kažu, bio je manje „strog“ od našeg, pa su
mogli da beru i jedu borovnice do mile volje! Uspon nije tehnički
zahtevan, ali može da bude naporan zbog jako dugačkog kamenitog grebena
kojim se hoda do samog vrha. Nebo iznad njih, tokom celog uspona i
silaska, bilo je čisto, bez oblaka, tako da su sve vreme imali divne
poglede na okolne tatranske vrhove.
 |
 |
Prizori
|
Na Slavkovskom štitu
|
Petak, 12. avgust – Niske Tatre,
uspon na Hopok i Đumbijer
Oko osam ujutru, krenuli smo autobusom na Niske Tatre, tačnije do ski
centra Jasna. Kako ovog leta na tom mestu ne radi žičara, odlazimo dva
kilometra niže, u Zahradki, odakle se žičarom penjemo na 1843 m. Cela
grupa od trideset osam planinara izlazi na vrh Hopok (2024 m). To je
zanimljiv vrh. Zamislite hrpu kamenih ploča i stena postavljenih na
gomilu, koje sve čine jednu kupu, brdašce. Eto, to je Hopok. Prošle
godine, gusta magla nas je sprečila da ga uopšte i vidimo, a tog dana,
vreme je ipak bilo lepše. Lako smo se popeli na vrh i napravili
nekoliko fotografija. Prethodno smo se malo odmorili u planinarskom
domu Kamena hata, koji se nalazi u njegovom podnožju. Veći deo naše
grupe nastavlja grebenom ka vrhu Đumbijer. Nažalost, nema sunca (zbog
lepših fotografija) ali srećom, nema ni magle, pa ipak uspevamo da
uživamo u prelepim vidicima sa jedne i druge strane grebena. Na
Đumbijer (2042 m) dolazimo oko jedan sat.
 |
 |
Na Hopoku
|
Na Djumbijeru
|
Posle pauze, nastavljamo spuštanje kroz Široku dolinu, sa divnim
pogledima na Demanovske sedlo. Oko 5 sati popodne stižemo u planinarski
dom Lučki. U jednom trenutku, počela je da pada kiša, i to je bila naša
prva i jedina kiša na planini, tokom celog boravka. Obukli smo kabanice
i nosili ih nekih pola sata. Posle toga, naravno, granulo je sunce.
Usput smo i mi naišli na borovnice! Kakva radost! Kao mala deca uvukli
smo se u žbunje i jeli, jeli, jeli... sve dok nam jezici, usne i ruke
nisu potpuno poplaveli! „Strogi“ vođa nas je požurivao, ali... mi nismo
mnogo hajili! I na kraju.. .dom Lučki, zasluženo pivo, osmesi na sve
strane, zadovoljstvo u duši, radost u srcu... Toliko toga lepog je za
nama. Toliko uzbudljivih trenutaka, nezaboravnih prizora, neviđene
lepote, ali i savladanih kilometara, popete visine, lanaca u rukama,
ispenjanih stena i grebena... Svesni smo da je tu kraj naše tatranske
avanture. Pomalo smo setni. Ali ipak presrećni što je sve dobro prošlo,
ispunjeni do poslednjeg delića naših duša, zadovoljni zbog lepog
druženja...
Subota, 13. avgust – Poprad
Zbog malog interesovanja za odlazak u Demanovsku pećinu i kupanje u
termalnim bazenima, odlučili smo da odemo do Poprada i tamo provedemo
dan. I opet, obilazak sportskih radnji, kupovina, ručak u nekom od
slovačkih restorana. Dan je proleteo. Došli smo ranije u zamak,
spakovali se, večerali, a onda se malo i okupili, pa uz druženje i
pesmu završili i taj dan. Ranije smo otišli na spavanje, jer nas je
sutradan čekao dug put do Beograda.
Nedelja, 14. avgust – Povratak kući
(Banska Bistrica i Budimpešta)
Ujutru smo spakovali stvari u autobus, doručkovali, pozdravili se sa
Fridrihom i krenuli. U suncem okupanu Bansku Bistricu stigli smo oko 9
sati. Gradić se polako budio, restorani se otvarali, a u prepunoj crkvi
već se održavala nedeljna misa. Posle kafe, sladoleda, kraće šetnje i
obilaska ovog lepog gradića, nastavili smo put Budimpešte. Tamo smo
doživeli pravi toplotni šok. Tog jutra, iz Slovačke smo krenuli sa
prijatnih 14 stepeni, a u dva popodne, sačekalo na je 36 vrelih stepeni
u mađarskoj prestonici.
 |
No, i pored tolike vrućine, Budimpešta nas je opet zasenila svojom
lepotom. Bezbroj beličastih, čipkastih oblaka na plavom nebu iznad
grada davali su posebnu draž celom prizoru, a učinili naše fotografije
prelepim. Ovog puta, mi smo rešili da obiđemo Budim, dok je deo
planinara otišao i do Pešte, Vaci ulice, Bazilike, Parlamenta...
|
Budimpešta i oblaci
|
U Beograd smo stigli oko ponoći. Dosta putnika sišlo je i ranije iz
autobusa. Mi smo izašli na „poslednjoj stanici“, kod našeg Hrama, koji
nas svaki put „blagoslovi“ kada krenemo na put, a u miru i tišini nas
dočeka, nas, neumorne putnike, umorne, umršene kose, prašnjavih cipela,
ali sa sjajem u očima i srećom u duši. I mi smo se brzo razišli... Kao
da je svako od nas požurio svojoj kući, da bi, u danima koji su
usledili, dugo, dugo sedeo pred kompjuterom, gledao fotografije divnih
Tatri, i sklopljenih očiju, prisećao se svega i ponovo bio tamo, na
onim divnim mestima: čarobnom Morskom oku, uzbudljivoj Švinici,
fascinantnom Risiju, vertikalnoj litici na putu ka Vihodnoj, neobičnom
grebenu Niskih Tatri... Svima nama bilo je potrebno puno vremena da se
„prizemljimo“ i ponovo budemo deo svakodnevice. Ali, jednom sam
napisala... i to je život. No, idemo dalje. Radimo, borimo se, prkosimo
svakodnevnoj rutini i ne damo se... A onda, neki novi izlet na planinu
izmamiće ponovo naše osmehe, a mi ćemo se, ozareni i presrećni, s
radošću baciti prirodi u zagrljaj! I planinama – „lansirnim rampama u
slobodu i beskraj!“
Ima i onih koje zanima statistika. Pa, evo podataka:
Šetnja do doma Kondratova i do centra Zakopana – dužina staze 19 km, savladana visina 530 m, vreme pešačenja 7 sati. Uspon na Švinicu – dužina staze 18 km, savladana visina pri usponu 540 m, a pri spustu oko 1400 m, vreme pešačenja 10 sati.
Uspon na Risi – dužina staze 27 km, savladana visina 1640 m, vreme pešačenja 12 i po sati.
Uspon na Visoku Vihodnu – dužina staze 26 km, savladana visina pri usponu 1450 m, a pri spustu 1650 m, vreme pešačenja 11 sati. Uspon na Hopok i Đumbijer – dužina staze 17 km, savladana visina pri usponu 480 m, a pri spustu 1270 m, vreme pešačenja 7 sati. Uspon na Slavkovski štit – dužina staze 18 km, savladana visina 1250 m, vreme pešačenja 9 sati.
Ukupno prepešačeno 107 km, savladana visina pri usponu 4640 m, a pri spustu 6090 m.
Vođa puta: Milan Lončar, PD Pobeda
Izveštaj: Marija Petrović, PD Pobeda
Fotografije: Marija Petrović, Zoran Radaković, Marija Radaković, PD Pobeda
|