Visoke
Tatre – oktobar 2001.
Već
je uobičajeno da “Pobeda” organizuje turu na Visoke Tatre u ovo doba godine,
sa obzirom da je ovo već peti uzastopni pohod na taj venac. To je svakako
pozitivna stvar jer ta magična planina mnoge privlači kako svojom
lepotom tako i opasnim grebenima i provalijama koje čekaju da budu savladane. Da
je ta privlačnost ogromna pokazuje i podatak da su na ovu turu
pošla dva autobusa puna ljudi – zaista
impresivno. Lepota ovog venca i uopšte područija se rečima ne može iskazati, ali
vredi istaći uspehe hrabrih planinara koji su tamo boravili od 25. – 28.
oktobra 2001.
25.
X 2001. (Polazak): Dva autobusa prevoznika iz
Kule su stajala kod našeg parkića oko 21.30h, a oko njih se polako dizala sve
veća graja. Zaista, dugo nije viđen veći broj ljudi koje vuče ista želja –
osvoiti što više vrhova, i to u jednoj istoj grupi. Zanimljivo je reći da je tu
bilo zaista svih uzrasta, i mladih i starih koji su bili željni lepih prizora.
Bilo je najviše Pobedaša, ali je bilo i Pančevaca i Nišlija, sve u svemu fina
družina. Sve je proteklo kako je i uobičajeno, rančevi su spakovani u bunkere
i uz
zveckanje i škripu krenuli smo oko 22.20h. Vođa (neki ga prozvaše “Magnus
Dux”, po latinski) je bio Vlada Matković, a odgovornost za drugi autobus je na
sebe preuzeo uvaženi, izuzetni alpinista Lambros. Dakle, autobusi su lagano
kliznuli i krenuli na sever, u još jedan pohod. Sve je teklo po planu i bez
problema smo stigli na granicu sa Mađarskom posle jedne kraće pauze u Rodiću...
26. X 2001. (Putovanje i dolazak): Granicu smo pregazili veoma brzo i napredovali ka glavnom gradu Mađarske, a neki su komentarisali kako život u ovoj zemlji mora biti veoma monoton i tužan jer nema nikakve planine. Putovanje je bilo veoma udobno, kao što smo već ranije navikli i našli smo se još za dana na granici između Mađarske i Slovačke. Tu smo “zadržani” nekih 40 minuta i ušli u zemlju odredišta – Slovačku. Vođa nam je ispričao nešto više o ovoj zemlji, mada je većina nas to već znala – lepa zemlja sa mnoštvom lepih vrhova! Šta je još tu potrebno? Prva veća pauza je bila u Banjskoj Bistrici, gradu u centralnom delu zemlje, gde smo se zadržali neka 3 sata. Tu se moglo naći mnoštvo radnji sa planinarskom opremom i drugih prodavnica, a naročito bih pohvalio nekoliko njih sa mountain-bike opremom gde se moglo naći apsolutno sve vezano za to polje. Mnogi su se tu opremili za planinarske pohode i krenuli smo dalje, ka Tatrama. Radovalo nas je to što je vreme bilo prilično lepo i obećavalo da se neće menjati. U mesto, koje je već standardni kutak Pobedaša u Tatrama – Kralevu Lehotu, stigli smo oko 20.20 h. Usledio je pozdrav sa domaćinom koji se pobrinuo da nas sačeka topla večerica koja je jako prijala posle dugog puta. Usledio je smeštaj u već dobro poznatom zamku i po kućicama.
27.
X 2001. (Krivan): Ceo zamak je oživeo još u ranim
jutarnjim časovima, vođa je sve budio u 5.30 h, jer nam je za ispunjenje
planiranog zadatka trebalo dosta vremena. Nakon ukusnog slovačkog doručka smo se
smestili u autobuse i krenuli put Visokih Tatri. Iz autobusa smo mogli videti
planinu pod maglom, što je zaista izgledalo moćno i lepo. Kada smo prošli Štrbu
i došli do podnožja planine usledilo je iskrcavanje planinara. Oni koji nisu
želeli da idu na vrh otišli su put Poprada u šoping i obilazak ili u Štrpske
Pleso. Broj onih koji su krenuli na vrh iznosio je 80 planinara, što je zaista
pozamašna cifra. Prvi deo uspona je vodio kroz lepu četinarsku šumu kao lagana
šetnjica. Tu je jedan prizor obeležio ovaj deo uspona, iako nema neke veze sa
planinarenjem – videli smo ogromnog zeca koji je težio dobrih 25-30 kg! To se
zaista ne viđa često... Kada smo izašli iz šume, spustila se magla koja nam je
malo pokvarila doživljaj lepog pogleda. Međutim, ubrzo se razišla i planinarima
su se oči ponovo odmarale u lepim prizorima čiste prirode. Krivan, naš cilj, se
ukazao pred nama i izgledao impresivno na zubatom oktobarskom suncu. Neki ga
zbog izgleda porede sa Materhornom. Neverovatan
prizor je pukao pred nama kada smo izašli iz niske vegetacije na oko 1900 metara
i pred nama se ukazalo “more” oblaka. Divno je videti tu belu masu kako
prekriva ogromna prostranstva, a iz nje vire samo vrhovi Zapadnih i Niskih
Tatri, kao ostrva. Sa porastom nadmorske visine moglo se videti sve više vrhova
u masivu Visokih Tatri, na kojima su neki već bili i poznavali ih, a oni koji
nisu - shvatali su šta znači prava lepota nedirnute prirode. Pred samim vrhom je
kameniti deo uspona, koji nije predstavljao nikakav problem upornim planinarima.
Grupa se zbog brojnosti dosta razvukla, ali su i poslednji na njega stali oko
14.15 h po lokalnom vremenu. Na vrh je izašlo 77 planinara, što je svakako fin bilans sa
obzirom na dužinu ture. Pogled sa visine od 2494 metara je bio neopisiv,
planinari su samo uživali i komentarisali ovo čudo koje im se ukazalo pred očima. Sa jedne strane se video ceo masiv visokih, strmih vrhova – Ledeni
štit, Ledeni štit (koji smo već osvoili), Gerlah (najviši vrh Slovačke),
Lomnički štit i Risi na granici sa Poljskom. Sa druge strane se u nedogled pružalo more oblaka kome su monotoniju razbijali
osunčani vrhovi. U podnožju su
se videla dva plava jezera pored kojih smo kasnije trebali proći. Usledilo je
slikanje i odmor, a doživljaj je beležen i kamerama. Oko 14.15 h smo nerado
krenuli nizbrdo prativši jasnu markaciju. Put je vodio kroz četinarsku šumu, a
kratka pauza je napravljena kraj jezera Jamy. Nastavili smo dalje kroz šumu gde
je počeo da vene dan. U hotel “Solisko” smo stigli oko 18.20 h i malo
razgledali veliko planinsko jezero. Tu nas je čekao autobus i odvezao u Lehotu.
Usledila je večera i zajedničko druženje uz pesmu...
28.
X 2001. (Vihodna Visoka): Ponovo je buđenje usledilo u
5.30 h. Odvezli smo se do Tatranske Polianke, odakle su planinari krenuli put
planine, a ostali produžili put Starog Smokoveca, lepog turističkog gradiđa u
Tatrama. Jedna grupa je odatle, pod vođstvom Cice Matković, otišla u obilazak
božanstvenih vodopada, Zamkovske i Zbojničke chate na 1960 metara... Na Vihodnu
Visoku je krenulo 43 planinara, odakle se vidi da je umor od jučašnjeg uspona
gotovo prepolovio grupu. Put je vodio pored
bistrog šumskog potočića čiji je žubor razgaljivao planinarska srca. Veću pauzu
smo napravili u Slieskom domu na visini od 1670 metara. On je smešten u divnom
ambijentu planinskog jezera u koji se obrušava penušavi vodopad. Tu smo
prikupili novu snagu i krenuli dalje. Posebnu draž usponu je davalo i to da se
do sada niko iz grupe nije našao na ovom vrhu. Staza je vodila pored još jednog
manjeg jezera koje je bilo zaleđeno do pola, što je izgledalo prilično
zanimljivo. Sa leve strane su nas ograđivali strmi bedemi Gerlahovskog štita,
čiji je vrh bio pod velom magle, što mu je davalo uzvišen izgled. Mnoge oči su
bile uprte ka njemu pokušavajući da prodru kroz gusti omotač, u nadi da će se
možda jednog dana naći i na njemu. Staza je zatim prešla u kameniti predeo i
uspon je postao strmiji. Oko 12.30 h smo naišli na oklinčeni deo staze – u
stenu je bio pričvršćen lanac zbog strme provalije koja se nalazila na tom
mestu. Prešavši taj zanimljivi prelaz izašli smo na Poljski greben, na visini od
2200 metara. Tu je počeo da pada sneg i stena je postala klizava, ali to ni za
trenutak nije omelo planinare. Krenuli smo naviše na završni uspon koji je bio
vrlo zanimljiv, a bio je i još jedan oklinčeni deo. Pri i na vrhu je bila gusta
magla tako da je doživljaj pogleda bio nešto manji. Ali, osvajanje Vihodne
Visoke i visine od 2428 metara je svakako veliki doživljaj sam po sebi. Svih 43
planinara je stalo na vrh u centru masiva. Napravljena je kratka pauza, a onda
je otpočeo spust. Napravljena je pauza u Slieskom domu koji je dobro opremljen
svim potrebnim artiklima. Grupa se opet slobodno razvukla. Autor ovog teksta je
imao (ne)sreću da bude u poslednjoj grupici od 11 ljudi koji su krenuli put
Starog Smokoveca. Žuta markacija je vodila kroz šumu, u kojima nas je sustigao
mrkli mrak. Bili smo polovično opremljeni svetlom, ali smo se razgaljivali
pesmom i šalom. Takođe, bili smo u vezi sa ostatkom koji je ranije pristigao u
“civilizaciju” preko Motorole. Najzad smo stigli do Smokoveca gde nas je čekao autobus. Dok smo putovali ka zamku
sređivali smo i prepričavali utiske sa današnje avanture. Nakon večere usledilo je pakovanje stvari u autobus. Na jug
smo krenuli u 23.30 h...
29.
X 2001. (Povratak, Budapest): Autobus je utonuo u blaženi san umornih planinara, koji je bio prekinut samo na kratko prilikom
brzog prelaska granice. U 9 h smo stigli u Budimpeštu, gde je pauza do 14 h
iskorišćena na obilazak. Sledeća pauza je bila u većem supermarketu blizu mađarsko –
jugoslovenske granice. Na njoj smo se zadržali oko 2 h i najzad ušli u Jugoslaviju. Brzo smo napredovali i u Beograd
ušli oko 1 h nakon ponoći.
Usledili su pozdravi uz želje za skoro sastajanje na velikim visinama...