Izveštaj sa Kosmaja i Avale
27.01.2013.
Tog nedeljnog jutra,
napustili smo uspavani Beograd, na čijim ulicama nije bilo snega. Posle
novogodišnjih i božićnih praznika i slava, odlučili smo da prošetamo po
Kosmaju
i Avali, udahnemo malo svežeg vazduha i ponovo se družimo sa prirodom
koja nam
je toliko nedostajala svih tih dana. Na našu veliku radost, Kosmaj nas
je
dočekao prekriven snegom! Napadao je prethodnih dana, ali ne previše...
Sasvim
dovoljno, da smo mogli lako da gazimo po njemu i uživamo u prelepom,
belom
dekoru koji nas je bogato darivao raskošnim slikama, kao iz najlepše
zimske
bajke.
 |
Iz minibusa smo izašli na severozapadnom obronku
Kosmaja, kod manastira
Tresije.
|
Tresije pod snegom |
|
Podignut početkom 14.
veka, za vreme kralja Dragutina, ovaj manastir, okružen šumama sa tri
strane,
predstavlja pravu oazu mira i tišine, koju jedino povremeno remeti zvuk
crkvenih zvona. A onda smo krenuli... kroz gustu kosmajsku šumu, u
kojoj je
granje drveća bilo prekriveno nežnim, belim snegom, kao najlepšim
čipkastim
filigranom koji nas je ostavljao bez daha. |
 |
|
Sve je tako belo |
 |
Vrlo
brzo, stigli smo i do kosmajskog vrha Beli kamen (546 m) i spomenika –
kosturnice, podignutog kao znak sećanja na srpske ratnike, izginule u
bitkama
za odbranu Beograda, u novembru 1914. godine. Na ploči su ispisani
stihovi Đure
Jakšića:
„
I samo dotle, do tog kamena, do tog bedema,
nogom ćeš stupit, možda poganom.
Drzneš
li dalje, čućeš gromove
kako
tišinu zemlje slobodne
sa
grmljavinom strašnom kidaju.”
Na tom mestu, kratko smo
se zadržali i na trenutak pogledali u daljine, gde se, po lepom
vremenu, mogu
videti mnoge planine u Srbiji. |
Beli kamen i spomenik-kosturnica |
|
Nastavili smo dalje, nizbrdo, kroz divnu, bukovu
šumu, a zatim, preko
livada, stigli smo i do ostataka manastira Kasteljan (Kastaljan), na
severoistočnoj padini Kosmaja, u selu Nemanikuće. Smatra se da je
podignut u
14. veku, na temeljima rimskog kastruma, u vreme kralja
Dragutina.
Danas je to arheološko nalazište i zaštićeno
prirodno dobro. Dugo smo
“tumarali” po ostacima ovog manastira, prekrivenih snegom, pokušavali
da
osetimo dah (i duh) prošlosti, zamišljali kako je to nekada izgledalo,
bili kao
u nekom čudesnom vremeplovu koji nas je, na trenutak, potpuno odvojio
od
sadašnjosti i premestio u neko drugo, tako davno vreme… |
 |
|
Na Košutici |
Put nas je vodio dalje, ka Košutici, još jednom
brdu pored Kosmaja. U
njegovom podnožju, naišli smo na nekoliko štenaca koji su istrčali iz
improvizovanog skloništa i rastrčali se oko nas, mašući repićima,
željno
iščekujući neku hranu… Kako su samo bili slatki! I tako, vrlo brzo,
popeli smo
se i na tu divnu Košuticu (463 m), koja je verovatno dobila ime po
srnama i
košutama, koje smo, u jednom trenutku, čak i videli kako gipko i
nečujno
pretrčavaju ispred nas. Sa novoizgrađene čeke na vrhu, lepo se vide
Kosmaj,
Avala, Venčac i Bukulja.

|
 |
Kasteljan |
Pogled sa Košutice na Kosmaj |
Krenuli smo dalje i stigli do manastira Pavlovac,
u selu Koraćica, pored
Pavlovačkog potoka, po kome je i dobio ime. Podignut je krajem 14. veka
i
zadužbina je despota Stefana Lazarevića. Posle kraće pauze na tom
svetom mestu,
uputili smo se ka vrhu Kosmaja i čuvenom spomeniku koji ga krasi.
Neposredno
pred izlazak na vrh, ponovo smo se našli u čudesnoj, beloj šumi koja
nas je na
trenutak očarala svojom lepotom i zabljesnula belinom… Bogate, guste
grane
četinara, pod nežnim teretom snega savijale su se ka nama i pravile
nestvarne
snežne tunele u kojima smo mi stajali, bez daha, prosto zatečeni tom
lepotom i
prizorima… Bilo je tako tiho. Nigde ljudi… Samo smo mi po malo remetili
taj
mir… Našim uzdasima i uzvicima kako je lepo…
 |
 |
Kao u bajci |
Kao filigran |
 |
Još nekoliko stepenika, i evo nas kod spomenika
(576 m), podignutog u
slavu palih boraca u Drugom svetskom ratu. Spomenik simbolizuje iskru
ustanka
zapaljenu na Kosmaju, a želja autora spomenika bila je da on
simbolizuje i
iskru zapaljenu 1804. godine u Orašcu, kada je Karađorđe krenuo sa
ustanicima,
na Sretenje, ka Beogradu. Na najviši vrh Kosmaja
(626 m) ne može se ići, jer je njega odavno
“osvojila” vojska. |
Spomenik pod snegom |
|
Krug naše lepe šetnje po Kosmaju zatvorili smo
opet kod manastira
Tresije. Kako smo imali još dovoljno vremena, seli smo u minibus i
odvezli se
do južnog podnožja Avale, odakle smo ponovo krenuli peške, kroz šumu, i
vrlo
brzo stigli do spomenika na vrhu. U jednom trenutku, nebo je počelo da
se boji
divnom, crvenkastom bojom… dan se polako gasio… A onda, kroz krošnje
drveća,
ugledali smo ogromno, crveno sunce koje je zalazilo na horizontu! Kakav
prizor!!! Svetla na Avalskom tornju polako su se palila i divno
svetlucala u popodnevnom
sumraku i noći koja se polako i tiho spuštala. Svaki pogled na taj
divni
simbol našeg grada i Avale, puni nam srce i dušu ogromnim
zadovoljstvom što je
ponovo nikao iz ruševine, pa, iako isti kao i ranije, nama se čini da
je još
lepši, još viši, još blistaviji i ponosniji... Tako smo srećni što ga
ponovo
imamo!
 |
 |
Avalsko nebo u suton |
Volimo ga!
|
Šetnju
smo završli, kao i uvek, u toploj trpezariji planinarskog doma
“Čarapićev brest”.
I ponovo
zaključili da ni u buduće nećemo odustajati od našeg, sada već
tradicionalnog,
januarskog izleta na ove dve planine, tako blizu našeg grada, koje nam,
svaki
put kada im odemo u pohode, pruže toliko topline, spokoja, zadovoljstva
i
lepote, da im, jednostavno, ne možemo odoleti.
Vođa
puta: Milan
Lončar
Izveštaj
i fotografije: Marija
Petrović
|