TARA
– PREDOV KRST
31.12.2009.
- 03.01.2010.
Na
Tari je bilo ovako... |
 |
|
Pronađite vođu! |
A
sada, idemo redom…
Ove godine, većina naših starih prijatelja –
planinara, rešila je da novu godinu dočeka na nekoj drugoj
planini, nekom drugom mestu, u novom ambijentu. Ipak, Sanja, Boban,
Vlada, Jasmina, Sonja, Nikola ...ostali su joj (nam) verni. Svi drugi
planinari (čitaj: planinarke) po prvi put krenuli su sa nama. Sa
nevericom smo Milan i ja gledali u taj spisak prijavljenih, brojali
žene, brojali muškarce...Danima pred put, Milan je iz sve
snage „apelovao“ da planinarke povedu i nekog
druga, momka, muža, ali...nije vredelo! I tako...vesela grupa od
devetoro muškaraca i skoro trideset žena, krenula je na
put.
Poslednjih šest godina, nove
godine dočekujemo na Predovom krstu. I svaki put se radujemo snegu koji
će nas dočekati, kao i pravom zimskom ambijentu o kome svi
maštamo dok se pakujemo i nestrpljivo pripremamo za
još jedan, ponovni susret sa Tarom. Izuzetno toplo vreme i
blago, skoro prolećno sunce, ispratili su nas iz Beograda. Snegovi su
se otopili, pa smo, po dolasku, umesto na sneg, kročili na vlažnu,
zelenu travu! To ipak nije pokvarilo naše dobro raspoloženje
Vrlo
brzo smo se okupili u trpezariji i uz prve taktove vesele muzike,
zabava je
počela. |
 |
|
Veselo |
Vesele
žene, ali i (malobrojni) muškarci, skočili su na podijum za
igru, i tako, u različitim
ritmovima, uz poznate hitove i sa veselim notama, ušli smo u
2010. godinu!
 |
Zabava |
Ugasili
smo svetla, prskalice su zaiskrile, a uz Oliverino “Alaj mi
je večeras po volji”, poželeli smo jedni drugima zdravlja i
ljubavi…I iako smo u jednom trenutku pomislili da se zbog
gripa nećemo ljubiti, sve je to, za jedan tren, “palo u
vodu”! Sa toliko planinarki kojima je trebalo čestitati novu
godinu, naš vođa imao je baš
„ozbiljan“ zadatak! Zagrljaji, poljupci, želje,
osmesi…na sve strane…Čestitali smo i jedan
rođendan – Tijani! Atmosfera u našoj trpezariji
bila je usijana, vrela…u pravom smislu te reči: na
termometru je izmereno - 27 stepeni!!! A onda, tradicionalni vatromet:
Boca i Milan, glavni “piromani”, pri svakom
ispaljivanju veselo su poskakivali, dok je topla i tamna noć
blještala i odzvanjala od sjajnog i bučnog vatrometa, raketa
i prskalica koje su fijukale i prštale po nebu, a mi, na
tremu našeg planinarskog doma, iz sve snage
“navijali”, vikali na sav glas, skakali, radovali
kao deca…U nastavku programa, na novogodišnjoj
lutriji koju su nam organizovali domaćini, opet je izvučeno prase na
ražnju, besplatno piće, besplatan vikend na Tari i još puno
drugih, lepih nagrada. A onda, negde oko 3 sata ujutru, sve je
utihnulo. Povukli smo se u sobe i utonuli u san…
Prvog
janura nove godine, prošetali smo do Bilješke
stene. I opet, zeleni četinari
oko nas…Sneg samo u našim mislima…Ali,
ovog puta, verovali smo prognozi i
nadali se da će ga ipak biti. Možda već sutradan, u subotu. Pogledali
smo Drinu sa vidikovca, obišli
kućicu iz filma, a u jednom trenutku nas je uhvatio i pravi
prolećno-letnji
pljusak, dok se u daljini čula i grmljavina! A onda se iznad Drine
pojavila
duga! Kakav prizor! |
 |
|
Tara bez snega i duga |
Zamislili
smo želju…Veći deo grupe vratio se u dom, a mi smo nastavili
ka vidikovcu
Drlije. A odatle…prelep pogled na fascinantne litice kanjona
i Drinu. Uveče,
naša novogodišnja lutrija, a dodeljeno je i
nekoliko diploma “zaslužnim“
planinarima i
planinarkama: za vernost Tari, za najbolju frizuru, za najbrže noge, za
najmlađeg planinara u grupi...
Pa onda opet pesma,
igra, zabava do kasno u noć. Dok plešemo, gledam sva
lica…ozarena su, vesela, vidim pravu sreću u očima, čistu
radost. I sigurna sam da su bar na jedan tren, tada, te večeri, tih
dana, zaboravljeni svi problemi, sve muke, beogradska
svakodnevica…
|
 |
|
Diplome |
Drugog
januara ujutru, otvorila sam oči, razmakla zavesu na prozoru i
ugledala…sneg!
Livada iznad doma, kao i visoki četinari, zabeleli su se…A
sneg je i dalje vejao.
Prognoza je bila tačna!
Krenuli smo ka
Velikom Stolcu. Sa visinom, snega je bilo sve više i
više. Na vrhu ga je bilo
baš puno, pa smo shvatili da se na tom mestu nije ni
topio.
 |
 |
Konačno...sneg! |
Na vrhu |
Zbog
guste magle, onog divnog, beskonačnog, prelepog, širokog
pogleda sa vrha
Stolca, nažalost, nije bilo. Posle kraće pauze, u dobrom raspoloženju,
krenuli
smo nazad. Naše
raznobojne kabanice u kontrastu sa tom belinom činile su prizor
još lepšim.
A
sneg
je bio lep,
čvrst
i škripuckao
je ispod naših nogu. Pravili smo grudve, “slikali
se” u snegu, uživali…Sunce je
u nekoliko navrata pokušavalo da se
pojavi…nazirali smo mu konture i radovali…Sretali
smo i lovce koji su po šumi jurili divlje svinje. I morali
da stišavamo naše
glasove i smeh, kako ih ne bismo rasterali…Ali, samo na
kratko…Po dolasku, opet
prijatan ambijent našeg doma, vruća rakija i toplina u
našim srcima… |
 |
|
Kroz šumu |
A onda, kao grom
nas je pogodila iznenadna vest koju nam je saopštio Milenko,
naš domaćin, ulazeći u trpezariju i držeći telefon u ruci:
”Jedna planinarka se izgubila u šumi!” A
već je mrak…O ovome pročitajte poseban
tekst koji je napisao
Milan... U produžetku večeri,
posle nekoliko čaša crnog vina, dobre muzike i smeha,
opustili smo se. Raspoloženje se povratilo…Opet smo svi bili
na nogama i igrali do duboko u noć.
U
nedelju, na našu ogromnu radost, sve je bilo belo, belo,
belo. Još belje od
prethodnog dana! Otišli smo do Omarovih izvora, a onda smo
se različitim, najmaštovitijim i,
naravno, najsmešnijim “stilovima”
spustili padinom do kuće čuvenog Čede (zvanog
lepi Omar, saznaćemo uskoro!)…Bilo je tu i
“veslanja”,
kotrljanja, klizanja…
 |
 |
Ka Omaru |
Boca "vesla" |
Smejali
smo se do suza…Obišli smo Čedinu kuću i imanje
(“šunjali se”) I PORED strogog
upozorenja na jednoj od njegovih “Građeć(v)ina”,
a
zatim se popeli na Marjanov vidikovac, popili rakijicu za
osvojeni “vrh”, opet se smejali i smejali,
fotografisali za uspomenu...
 |
 |
 |
Upozorenje |
Prozor Čedine "građevine" |
Ka Marjanovom vidikovcu |
Bližio
se trenutak našeg povratka, a mi smo bili sve veseliji i
veseliji, sve više
željni snega koji nam je toliko nedostajao, sve “luđi i
luđi”, prosto kao da
nismo želeli da prekinemo tu čaroliju koju smo, zajedno sa lepom Tarom
i divnim
zimskim ambijentom, sami napravili. Zbog
ovakvih trenutaka treba živeti i, kad god je to moguće,
bežati u prirodu. Potpuno spajanje sa njom, otvorenih očiju,
ušiju, a posebno
duše, i radost koju ćete u tom trenutku osetiti i doživeti,
najveće je blago
koje vam život može doneti. |
 |
|
I još malo lepote... za kraj |
Po povratku u dom, pre podne smo ulepšali i
“vratolomnim” spuštanjem na klisku, niz
uglačanu stazu ispred planinarske kuće. Na brzinu se spakovali, a onda,
uz vruću kuvanu rakiju koja se pušila sa skoro (boga mi)
svih stolova, čekajući ručak, kao i šofere i kombije da
stignu iz Beograda po nas, i zaigrali…Uz glasnu muziku,
“odvrnutu do daske”, veselili smo se, pevali i
igrali do iznemoglosti! Sa vođom, na čelu! A onda, povratak kući.
Veselo i u kombiju. Prepričavanje Milanove potrage za izgubljenom
planinarkom u šumi, po mraku. Ali sada, preokrenuto na
šalu…Pred Beogradom, sve je nekako utihnulo. Lica
su se na tren uozbiljila. Pomisao na ponedeljak, posao, nove
obaveze…Ali, i to je život. I tako mora da bude. Na
rastanku, čvrst stisak ruke i dogovor da ćemo ponovo negde planinariti
zajedno. I to uskoro, vrlo uskoro. I nećemo biti tužni što
se rastajemo. Nestrpljivo i sa radošću, čekaćemo neki novi
susret. A do tada, grejaće nas sreća koju smo doživeli na Tari i danima
ćemo prepričavati kako nam je bilo mnogo, mnogo lepo, pa možda čak i
lepše i veselije nego prethodnih godina.
Ah, šta čine žene!!! Šalim se, svaka čast i
muškarcima!
HVALA CELOJ GRUPI. BILI STE ZAISTA
DIVNI! Hvala i domaćinima na svemu...
U tri
dana
ukupno smo prešli 44
kilometra i
savladali oko 1500
metara visine.
NEOBIČAN
“AVANTURIZAM” U 70-tim GODINAMA
Vođa puta:
Milan
Lončar
Izveštaj:
Marija Petrović
Fotografije:
Predrag Nikolić, Slobodan Sarić i Marija Petrović (PD Pobeda).
Pobeda Web
Team 2010.