Subota, 1.08.2009.

Rano smo ustali da se spakujemo, u 7 prošetali još jednom kroz Dogubajazit, u 8 i 30 smo se pozdravili sa domaćinima i krenuli dalje na put. Čekao nas je dug put do jezera Van, ali smo prethodno obišli Isak Pašin saraj koji se nalazi na brdu iznad Dogubajazita.To je druga po veličini palata u Turskoj (posle Topkapi saraja u Istambulu), i neobično je da se nalazi 2000 km daleko od Istambula. Sagradio ju je Isak Paša koji je bio Sultanov čovek zadužen za finansije. Zbog toga što je proneverio novac, Sultan ga je proterao iz tadašnjeg Carigrada (danas Istambula)  na samu istočnu granicu tadašnjeg carstava. Tu on podiže palatu  u koju prenosi deo Istambula.
Nismo imali vremena da obiđemo Urartu tvrđavu i Bajazitovu džamiju (po kojoj je Dogubajazit dobio ime), koje su u neposrednoj blizini, ali smo gledajući ih bili fascinirani saznanjem da je tu gde stojimo, 17 vekova pre Hrista živeo narod koji je bio na izuzetno visokom civilizacijskom nivou. Imali su vodovod, kanalizaciju, centralno grejanje…Antička kraljevina Urartu po nekim izvorima zvala se zemlja Ararata. Planina se stvarno nalazila na teritoriji Urartu, oko 120 kilometara severno od prestonice. Zato se veruje da je ime planina i dobila po narodu urartu koji je ziveo na tim prostorima.
Put nas je dalje vodio do Muradijevih vodopada , koji su nacionalni park, ali na mene nisu ostavili naročito veliki utisak. Turcima u tim delovima zemlje koja je siromašna vodom, možda i izgledaju veliki, ali nisam mogla da se ne čudim ogromnoj količini đubreta koja je svuda okolo.

 
 


Isak Pasin saraj vodopad
 
 
baš je lep život-jezero Van
 
jezero Van
 
 

Putujući dalje došli smo i do jezera Van.
Ogromno je, ne vidi mu se kraj. Slabo je naseljeno , putovali smo dugo oko njega dok nismo stigli u Ahlat, gradić na obali u kome se nalazio naš hotel. Koliko slabo ima gostiju dokaz je i to da smo od 14 i 30 kad smo stigli, do 16 sati čekali da nam očiste sobe. Hotel nije loš samo je pun prašine i paučine.Mi planinari nismo imali vremena za kupanje. Planiran je uspon na Suphan u jednom danu. Trebalo je prepakovati se, kupiti hranu za sutrašnji dan, pojesti nešto...sve smo to završili do 20 sati, ali nije bilo lako zaspati tako rano. Samo što sam zaspala probudila me je pristigla poruka sa mobilnog telefona. Sin nam javlja da smo postali svetski prvaci u vaterpolu! Bravo momci! Radujem se. Pogledam na sat, 22 i 20, sat će zvoniti u 00 i 15.

 
 

Nedelja, 2.08.2009.
U 1 sat nas 14-oro spremno stoji ispred kombija koji treba da nas poveze u podnožje planine. Suphan je vulkanska kupa visoka 4058 m, i do nje ima oko 70 km od jezera Van. Sa nama kreću i dva vodiča . U 2 i 30 smo napustili kombi, čeone lampe na glavu, rančeve na leđa i krenusmo. U koloni tišina, pospani smo, mrkli mrak, ne vide se zvezde, prijatno je prohladno. Kolona se ne kreće brzo, još se nismo zagrejali. Sve vreme mi nije jasno po kakvom to pesku gazimo. Nije kamen, nije trava...pesak !?....koja je nadmorska visina, pitam....2650m, neko odgovara. A pesak i dalje !?
U svanuće pravimo pauzu za doručak. Sunce neće skoro, u daljini se vidi deo jezera. Ispod nas pesak. Trave ima mestimično, a kako se razdanjuje, pogled mi se sve više zaustavlja na raznom cveću koga ima u izobilju.

 
 
pred polazak na uspon
 
lagano kroz noć
 
 

Uspon mi nije težak tako da imam vremena da ga slikam. Neverovatno koliko različitih vrsta cveća na toj visini. Na 3700 m pravimo malo dužu pauzu da pojedemo nešto slatko i popijemo malo vode. Sačekujemo one koji su zaostali. Jedan planinar odustaje od daljeg uspona. Nema više peska i cveća, pred nama je sam vrh vulkana, kamene gromade, ogromna količina kamenja uz koji nastavljamo uspon. Sklapamo štapove, sad samo ruke i noge i velika opreznost. Nikad se ne zna da li je kamen na koji staješ siguran. Cela planina inače nije uopšte markirana pa mi sami, pokedinačno biramo put , malo dalje jedni jedan od drugog da se neki kamen ne bi odronio.

 
     
     
grupa na vrhu Suphana
 
fotografisanje
 
     
pauza
 
doručak
 

U 10 smo bili na vrhu.  Uobičajena scena, neko se slika, neko jede, neko uživa u pogledu, neko šalje SMS poruke...45 minuta prođe za tili čas. Možda bismo napravili i dužu pauzu da ne počeše neki oblaci da se nadvijaju nad planinu. Povratak je bio dosta spor dok nismo sišli sa kamene kupe, a posle toga niz onaj pesak...Toliko smo bili puni prašine, a  da ne pričam da su i stvari u rancu bile prašnjave.
Kombi nas je čekao na 2300 m, i do njega smo stigli u 14 i 15. Vožnja do hotela,  ostatak ekipe koji nije išao na planinu je uživao kupajući se u jezeru. Mi nismo stigli. Imali smo dve sobe za tuširanje pa smo morali u red, dok smo popili pivo, istuširali se, jeli, prepakovali se po ko zna koji put, dođe i vreme za pokret. Autobus je krenuo dalje u 19 sati. Plan je bio da noću putujemo kako bi sutra uveče prešli dve granice, obišli usput neka mesta i stigli u Alep, drugi po veličini grad u Siriji.
Bila sam po malo tužna. Planinarski deo puta smo ispunili. Sad pa na dalje smo turisti.

 
 
 
 
spuštanje
 
veselo društvo
 
 

(o Dogu Bajazitu, Isak pašinom saraju i jezeru Van opširnije u izveštaju Ararat 2007.).

Za one koji se nisu peli na Suphan je bilo organizovano razgledanje najveće nekropole Turaka Seldžuka (XII vek). Nekropola se nalazi na obali jezera Van pored gradića Ahlata, koji nam je bio baza za uspon na Suphan. Bili smo i u muzeju pored nekropole koji sadrži artefakte vezane ne samo za Seldžuke nego i za drevne narode sa prostora oko jezera Van. Iz Ahlata smo se preko Dijarbakira spustili do Šanli Urfe. Staro ime Urfe je Ur, kasnije su je veterani Aleksandra Makedonskog koji su se naselili na ovom prostoru nazvali Edesa. U Edesi je formirana i prva krstaška grofovija. Po starom zavetu u gradu Uru u Haldeji je živeo Abraham (prev. Otac mnoštva) sa Sarom je imao sina Isaka, čiji su potomci Mojsije, kralj David, Hrist, a robinja Hagara mu je rodila sina Išmaela, od koga potiču Arapi. Urfa je mesto hodočašća i za hrišćane i za muslimane. Veliki verski kompleks sa džamijama, baštama, jezerima sa svetim ribama je podignut u blizini i nad pećinom u kojoj je rođen Abraham. Nedaleko od Urfe se nalazi Haran gde je rođena Rebeka, žena Isakova, kao i Rahela žena Isakovog sina Jakova. Krakteristične kupaste kuće od nepečene zemlje liče na pčelinje košnice i nisu se promenile o starozavetnih vremena. Haran je bio poslednje mesto koje smo obišli u Turskoj pre prelaska u Siriju.